Ferid Čaušević, posljednji živi oslobodilac Banjaluke, otkriva šta je 1945. zatekao u hotelu Palas

U Banski dvor je ušao tiho, sitnim koracima, uz pomoć hodalice. Na svečanoj akademiji povodom Dana grada niko ga nije pozdravio, niti spomenuo njegovo ime. A on je Ferid Čaušević (91), posljednji živi oslobodilac Banjaluke.

Upravo zahvaljujući čika Feridu i njegovim drugovima iz 13. krajiške brigade, današnji vladaoci mogu da se razmeću svečanim defileima i rođendanskim tortama, da Banjaluku proglašavaju Gradom srca, a Dan oslobođenja pretvore u Dan grada.

Ipak, stari partizan je ovih dana svečarski raspoložen. On slavi svoj praznik.

Na pozdrav “smrt fašizmu” spremno odgovara “sloboda narodu”, a kada mu neki sugrađanin čestita Dan oslobođenja, uzvraća sa “hvala takođe”.

Ferid Čaušević dobro se sjeća 1945.

Jer, Ferid Čaušević dobro zna šta se 22. aprila 1945. godine dešavalo na banjalučkim ulicama i ko je sa Banskog dvora, u kojem se ovih dana slavi, skinuo ustaška obilježja.

Nije imao ni punih 20 godina kada je, kao već iskusan partizanski borac, oslobađao gradove i sela i kada je umarširao i u Banjaluku i Zagreb.

– Bio sam borac 13. krajiške brigade. U aprilu 1945. godine smo krenuli, nezaustavljivo, da gonimo fašiste i oslobađamo naše gradove – priča Ferid za Srpskainfo.

Pa nabraja: Zenica, Banjaluka, Gradiška, Bosanski Novi…

– Onda smo prešli u Hrvatsku i učestvovali u oslobađanju Zagreba, pa onda Slovenija: Zidani Most i Celje. Tu je bio kraj. Tako je završen Drugi svjetski rat u Jugoslaviji i na Balkanu. I to ne 9. maja, kako nas uči istorija, nego 15. maja. Do 15. maja smo se tukli sa fašistima i oslobađali svoju zemlju – kaže Ferid Čaušević.

Priča da je imao, u to vrijeme rijetku dragocjenost, fotoaparat, i da je 15. maja u Celju snimio “istorijsku fotografiju”.

– To je bila slika posljednjeg dana rata na Balkanu. Godinama je bila u Generalštabu u Beogradu, gdje je danas, ne znam – kaže stari partizan.

Doček oslobodilaca

Iako su odmah marširali dalje, da “tjeraju fašiste”, jer vremena za slavlje i lovorike nije bilo, čika Ferid se sa posebnim sentimentom sjeća 22. aprila 1945. i oslobađanja Banjaluke.

– Zauzimali smo ulicu po ulicu, zgradu po zgradu i tako sam ja ušao u hotel Palas. Onako gladni, izmučeni, prljavi našli smo se usred tog luksuza. Još se sjećam krempita, koje smo zatekli na stolu. Krempite, a mi gladni kao vuci – priča čika Ferid.

I nakon 81. godine još pamti miris tih krempita, koje su mu bile jedini “ratni plijen” i sjeća se kako su izgledale ulice Banjaluke i kako je narod izašao na ulice da ih pozdravi.

– Ja nisam rođen u Banjaluci, nego u Bosanskom Novom. Ali sam u djetinjstvu dosta vremena proveo u ovom gradu. Eto i oslobađao sam ga, i na kraju se preselio u Banjaluku, gdje živim već 60 godina. Postao sam Banjalučanin – priča čika Ferid.

Još se sjeća kako je, kao dijete od 5 ili 6 godina, u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, dolazio kod svog ujaka i ujne u Banjaluku, u Ulicu Vase Pelagića, koja se i danas tako zove.

– Oni nisu imali svoje djece, voljeli su me kao da sam njihov sin, ostajao bih kod njih, onako mali, i po 10 dana. Život je tako namjestio da sam poslije mnogo godina, nakon oslobođenja, dobio stan baš u toj ulici i u tom stanu u Pelagićevoj živim i danas – veze čika Ferid svoju priču.

Ferid je bistar kao planinski potok

Svakog detalja iz daleke prošlosti se jasno sjeća i o svemu priča tečno i sa osmijehom. Kako kažu njegovi drugari iz SUBNOR-a Banjaluka, Ferid je bistar kao planinski potok i, što se mentalne kondicije tiče, mogao bi i danas “postrojiti” mnoge “omladince” od 50 ili 60 godina.

Noge ga, doduše, ne služe najbolje, ali poslužile su ga kad mu je bilo najbitnije – prije 8 decenija, kada je gonio fašiste i oslobađao svoju Banjaluku.

Izvor: Srpska info