Žena iz Srbije u misiji UN: Očekivala sam da je Afrika siromašna, ali ništa me nije pripremilo za prizore iz horor filma

Ana Nikolić (27), medicinski tehničar iz Kruševca, provela je šest mjeseci kao članica srpskog kontigenta u Misiji UN u Centralnoafričkoj Republici kao jedina žena iz redovnog sastava.

Ana je u Vojsci Srbije angažovana od 2010.godine, prvo kao vezista a potom kao medicinski tehničar u Garnizonskoj ambulanti u Kruševcu. Za učešće u Misiji UN – MINUSCA u Centralnoafričkoj Republici prijavila se, kako kaže, „da se dokaže sebi, unaprijedi karijeru i nadogradi iskustvo“. Nakon dugog selektivnog procesa uspjela je da ostvari svoj cilj.

“Najteži momenat mi je bio kada sam morala da ostavim svoju četvorogodišnju ćerkicu. U Africi su bile 24 žene a samo dvije ili tri nisu imale porodicu. Jedna drugoj bile smo podrška mada je i muškarcima bilo podjednako teško. Suprug Branislav je takođe vojno lice, kapetan saobraćajne službe u Kraljevu, i on me je od početka podržavao a kasnije brinuo o ćerki sa mojom mamom” – priča Ana.

Centralnoafrička Republika je jedna od deset najsiromašnijih zemalja na svijetu iako raspolaže znatnim zalihama dijamanta, uranijuma, zlata, kobalta i drugih plemenitih metala. Ana se dobro informisala o tome gdje putuje ali je po slijetanju u glavni grad Bangi ipak doživjela šok.

“Bila sam iznenađena kako izgleda jedan glavni grad. Naša baza se zove „Morava“ i to je najljepši prostor u Bangiju. Grad od pola miliona stanovnika nema nijedan semafor, aerodrom izgleda stravično, kao iz horor filma. Malo je asfaltiranih ulica, prodavnica. Sve se prodaje na ulici – od mesa, prehrambenih proizvoda, hemije do benzina. Imaju dvije ili tri benzinske pumpe. Osnovno prevozno sredstvo su im motori pa gorivo kupuju u flašama, po litar, dva. Znala sam da loše žive ali sam bila zaprepašćena tolikim siromaštvom”- prisjeća se prvog utiska Ana.

Pripadnicima Misije UN zabranjeno je da pružaju bilo kakvu vrstu pomoći lokalnom stanovništvu pa se snalaze na druge načine.

“Naš kontigent je organizovao humanitarnu akciju. Od prikupljenog novca kupili smo hranu, pelene, igrače i, uz odobrenje UN, posjetili jednu dječju bolnicu. A uslovi u bolnicama su jezivi. Djeca spavaju na dušecima koji su na zemlji, medicinske sestre idu bose, nemaju klompe. Imaju odjjeljenje koje je za neuhranjenu djecu i tamo je najviše pacijenata. Nemaju ljekove i hranu, posteljina prljava, većina prozora polomljena ili ih nema, glodari i insekti šetaju okolo. To je ono što smo mi vidjeli” – priča o uslovima u Bangiju Ana Nikolić.

Oko 6.000 pripadnika MINUSCA, u kojem su pripadnici oružanih snaga iz Egipta, Maroka, Ruande, Burundija, Kameruna, Perua, Indonezije, Njemačke, Italije i drugih zemalja oslonjeno je na srpskih kontigent u kojem je bilo 48 zdravstvenih radnika. Ana kaže da joj je posao bio veliki izazov.

“Veliki broj pacijenata imao je malariju a svaki je imao različitu kliničku sliku. Interesantno je bilo kada smo prvi put vidjeli ujed mango flaj muve. Ona ispljuje parazita i crva u kožu i treba ga istjerati da izađe. Naučili smo od starijih kolega kako se to radi ali bilo je zanimljivo. Dnevno kroz bolnicu prođe 50-60 pacijenata a većina ima neku tropsku dijagnozu”.

Ana Nikolić je bila i dio mobilnog tima za evakuaciju pa je letjela do Ugande, Kameruna, Konga…

“Tamo se živi znatno bolje nego u Centralnoafričkoj Republici jer je mnogo sigurnije. Viktorijino jezero je prelijepo i zato ima dosta turista. Čitava Uganda je divna zemlja. Ima sirotinje, ali i bogatih. U Bangiju smo viđali samo siromašne. Ako i ima bogatih oni žive ko zna gdje”.

Slobodno vrijeme pripadnici Vojske Srbije u Bangiju, smješteni u bazi „Morava“, provodili su na razne načine. Imali su kurs francuskog jezika, posjećivali kontigente drugih zemalja ili organizovali prijeme na kojima su predstavljali srpsku kuhinju, gledali filmove, čitali knjige… Srpski kontigent je u Centralnoafričkoj Republici, gdje građanski rat traje od 2004, prisutan od 2014.godine.

“Naš kontigent niko nije napadao ali za oružane pripadnike Misije UN bilo je problema. Najteže je kada su izbori, jer su tada obično demonstracije i nemiri. Bezbjedonosna situacija je potpuno nepredvidiva i zato smo od baze do bolnice koja je udaljena 300 metara išli vozilima” – dodaje Ana.

Nakon svega pitamo je da li bi ponovo išla u neku sličnu misiju.

“Svakako bih ponovo išla. Možda u Kongu gdje je mali srpski tim od dva ljekara i četiri tehničara. Probala bih nešto drugačije. Pokušavam da ubjedim kolege da se prijave za neku od misija. Ponosna sam što sam bila dio našeg kontigenta. Kada kažete Srbija čujete samo riječi hvale. Nikada nisam bila ponosnija na zemlju iz koje dolazim” – za zadovoljstvom konstatuje razvodnik Ana Nikolić.

Izvor: Blic/S. Milenković