Upoznajte jedinu Srpkinju koja je osvojila Mont Everest!

Dragana Rajblović planinari otkako zna za sebe. Osvojila je najviše vrhove svijeta, ali ne namjerava da odustane od ovog hobija. Za S media portal otkriva fascinantne, ali i dramatične momente sa svojih avanturističkih pohoda.

 Alpinizam i speleologija spadaju u adrenalinske discipline, i čini se da predstavljaju izazov samo za pripadnike jačeg pola. Dragana Rajblović iz Beograda ruši tu teoriju. Ona je jedina Srpkinja koja je osvojila najviši vrh svijeta – Mont Everest, ali „u prste“ zna i brojne planine i pećine u Srbiji kojima je prokrstarila uzduž i poprijeko.

Antistres program

Po struci sam ekonomista, ali pošto mi nije u prirodi da sjedim i radim statične poslove, vikendom sam često u prirodi – kaže Dragana Rajblović za S media portal. – Počela sam kao planinar, a potom sam završila alpinistički tečaj. Od tada su avanture u planinama postale još ljepše i izazovnije. Jedino zimi, kada manje putujem, rekreiram se u salama za vježbe, ali to nije ni izbliza lijepo i uzbudljivo kao aktivnost u prirodi.

Kako izbjeći lavinu

Da bi planinari i alpinisti bili sigurni da će se bezbjedno popeti i spustiti sa vrha koji su zacrtali kao cilj, moraju da prate vremensku prognozu i da dobro poznaju teren kojim namjeravaju da se popnu do vrha.

Moramo da izbjegavamo lavinozne terene, a ako baš ne možemo da ih zaobiđemo, prolazimo preko njih ranom zorom kada nema sunca i kada je mogućnost pojave lavine najmanja. U Srbiji nema toliko rizičnih planina, ali čim malo odmaknemo i stignemo do Crne Gore, gdje su planine vertikalnije, rizik raste – otkriva Dragana.

Sagovornica S media portala kaže da od planinarenja i alpinizma nema boljeg recepta protiv svakodnevnog stresa i brzog gradskog života:

Da bismo došli do određenih stijena koje namjeravamo da penjemo vertikalno, uz uže i sa opremom, moramo da planinarimo po dva-tri sata. To je fizički naporno, ali se poslije toga fenomenalno osjećam. Redovno idem na uspone u mnogobrojne klisure po Srbiji, zimus smo čak penjali zaleđeni vodopad u Jelašničkoj klisuri, ali često idem i u Crnu Goru.

Zbog „soliranja“ se gubi glava!

Iako alpinizam slovi za sport visokog rizika, Dragana tvrdi da je bezbjedan isto kao i svaki drugi ako se poštuju pravila korišćenja opeme i ako penjači „ne umisle da mogu sve“. Oprema koju koriste je skupa i podrazumijeva gvožđuriju ili karabinere, uže, pojas za penjanje, šljem za zaštitu od kamenja ili manjih padova…

Postoji i ona druga strana alpinizma, a to je „soliranje“, odnosno da se na vertikalama penjete neosigurani. Mislim da to mogu sebi ponekad da priušte samo vrlo iskusni i dugogodišnji alpinisti. Ako precijenite svoje mogućnosti, dovoljan je jedan pogrešan potez i male su šanse da preživite. Alpinizam je divan sport, ali nema potrebe rizikovati. To je isto kao kada biste svakoga dana pretrčavali pješački prelaz dok je crveno svjetlo za pješake; kad-tad bi vas automobil dokačio. Ako se poštuju pravila, živi se dugo, kvalitetno i lijepo, a ako ne… Može i glava da ode – upozorava naša sagovornica.

Čoja, Kavkaz, pa Himalaji

Iako je osvojila Mont Everest još 2007. godine, ovaj poduhvat još je veoma živ u Draganinim sjećanjima. Prije odlaska na Himalaje, popela se na Elbrus, na Kavkazu. Kao član ekspedicije osvojila je i Čoju, šesti po visini vrh na svijetu.

Biznismeni u netaknutoj prirodi Srbije

Dragana Rajblović svaki vikend provodi u prirodi. Spojila je lijepo sa korisnim – vodi ljude na mini-planinarenja po Srbiji. U grupama su uglavnom poslovni ljudi, koji su pod svakodnevnim stresom i koji se fantastično relaksiraju otkrivajući skrivene prirodne dragulje kojih je na pretek u Srbiji.

Izleti nisu skupi; za svega par hiljada dinara moguće je obići skrivene ljepote naše zemlje, napuniti pluća čistim vazduhom i vratiti se puni utisaka u gradsko okruženje – navodi Dragana.

Željela sam da vidim kako je to biti na visini gdje je u vazduhu svega 50 odsto kiseonika. Prijavila sam se da idem na najviši vrh Evrope, na 5.640 metara, mislila sam da će mi to biti dovoljno. Otišla sam na tu turu preko planinara, vodio nas je Dragan Jaćimović koji je već bio na Everestu. Video je koliko sam opčinjena planinarenjem i predložio mi da odem i na neki viši himalajski vrh. Otišla sam na 6.200 metara, ali to se smatra trekerskim vrhom. Ipak, bila je to moja provjera za budućnost – navodi sagovornica S media portala.

Prisjećajući se boravka na Čoji, vrhu koji premašuje 8.000 metara, naša sagovornica kaže:

Ekspedicija je trajala dva mjeseca. Na toj visini ne smijete da ostanete duže od 24 sata, jer organizam ne može da opstane. Naime, na velikim visinama sužavaju se krvni sudovi, krv postaje gušća, sporo protiče kroz vene, postoji opasnost od promrzlina, od visinskih bolesti, moramo da pijemo puno vode…

Smrt na korak od neba

Govoreći o penjanju na Mont Everest, Dragana Rajblović otkriva da je poslije ekspedicije i života u baznom kampu i stalnog prilagođavanja velikim visinama, iznad 8.000 metara osjetila drugu stranu života:

Na toj visini je 20 do 30 odsto kiseonika u vazduhu, teže se diše, sporije se hoda… Za uspon na te visine mnogo je važna psiha. Od okolnosti koje nas okružuju psiha popusti i sve ono negativno što je u nama ispliva na površinu. Neki ljudi su halucinirali, organizam ih je opominjao da mogu da dobiju visinsku bolest koja može da bude pogubna po život, ali nisu htjeli da se vrate i ostali su vječno na Himalajima. Ko umre na tim visinama, tu i ostaje; da bi tijelo poginulog spustili sa velike visine, potrebno je bar 17 ljudi, ali niko neće da rizikuje sopstveni život da bi spustio nekoga ko više nije živ. Ta tijela tamo ostaju vječno, smrznu se i ne raspadaju, jer iznad 5.000 metara vlada vječiti minus i nema živih organizama – pripovijeda sagovornica S media portala.

Pri usponu do vrha Everesta ekspedicija u kojoj je bila Dragana prolazila je pored mrtvih tijela i od prije mjesec i po dana, ali i od onih koja tu liježe već dvije decenije.

Metar i po od našeg šatora ležao je član strane ekspedicije koji je dva dana prije toga umro od edema mozga. Mislila sam da će to psihološki uticati na mene da odustanem. Međutim, preminuli alpinisti izgledaju kao da spavaju. Bilo je i potresnih prizora, kada vidimo samo ruku, nogu ili pola tijela. To se događa zato što su tijela smrznuta i u lavinama se lome kao da su od stakla – prepričava Dragana.

„Himalaji ne opraštaju greške“

Uspon ekspedicije na Mont Everest trajao je cijelu noć. Na najviše vrhove se kreće isključivo uveče i to, kako objašnjava sagovornica S media portala, čine iz više razloga:

Doček Nove godine u pećini

Prisjećajući se najinteresantnijih doživljaja sa svojih putovanja, Dragana izdvaja jedan specifičan novogodišnji doček:

Bila sam u najdubljoj jami više od 200 metara ispod zemlje, na Miroču, kod Đerdapske klisure. Spustili smo se tu, popili šampanjac i lijepo se proveli.

Prvi je da bi na vrh stigli ujutru i ostavili dovoljno vremena za spuštanje. Vrijeme se najčešće kvari u toku popodneva, pa bi već tada trebali da budemo daleko od vrha planine. Takođe, najveći broj nesreća se događa prilikom spuštanja, jer smo tada umorni, euforični, a samim tim i neoprezniji. A Himalaji ne opraštaju greške!

Kroz pustinju do vrha neistraženog vulkana

Avanturistički duh odveo je Draganu Rajblović na novo putovanje – godinu dana poslije osvajanja Mont Everesta otišla je na vrh najvišeg vulkana na svijetu:

Kolega i ja smo htjeli da odemo negdje gdje nema žive duše, gdje nema ni šerpasa ni bilo kog drugog osoblja koje bi nam pomoglo da savladamo rutu. Htjeli smo da vidimo da li smo sposobni da to uradimo sami. Popeli smo se na vulkan Ohos Del Salado, koji se nalazi na granici između Argentine i Čilea. Najprije smo morali da pređemo pustinju Atakamu; do vulkana nas je dijelilo stotinu kilometara, ali smo mi taj put gotovo udvostručili, jer smo se nekoliko puta vraćali da ostavljamo hranu duž rute.

Kako bi olakšali penjanje, Dragana i njen kolega ostavili su dio hrane nasred pustinje:

Zatrpali smo kamenjem dio proteina kojim se hrane sportisti, a ja sam tu ostavila i dio svog vješa. Kad smo se vraćali sa vrha, nije bilo ni proteina ni mog vješa! Znajući da u pustinji nema žive duše, pitali smo se šta se to dogodilo. A onda smo ugledali lame i shvatili da su one rasturile kamenje, pojele proteine i razvukle moj veš po čitavoj pustinji!

Tek me čekaju izazovi

Iako je zbog strasti prema planinskim sportovima žrtvovala neke stvari u životu, Dragana kaže da ne žali:

Prije prve ekspedicije imala sam dugu vezu, ali je uslijedila ucjena: ili on, ili planine. Odabrala sam ovo drugo. Ne kajem se, mnogo bih u životu propustila da nisam ispunila svoj san zvani Mont Everest.

Sagovornica S media portala otkriva da je tek čekaju novi izazovi:

To što sam se popela na najviši vrh na svijetu, ne znači da ne postoje planine koje su po vrsti uspona teže i izazovne na svoj način. Na neke od njih takođe planiram da idem. U januaru 2013. vodim ljude na Kilimandžaro, najviši vrh Afrike.

Izvor: S media