“Pogledaću vaš Fejsbuk profil prije nego što vašoj majci kažem da ste preminuli”

Gubitak najmilijih uvijek je težak udarac, ali je i ljekarima veoma teško da saopšte porodici tužnu vijest.

Ljekar Luis M. Profesta radi u bolnici St. Vinsent u Indianapolisu, a na Linkedinu je objasnio zašto najprije ode na Fejsbuk svojih preminulih pacijenata, a tek nakon toga javlja roditeljima da im je dijete preminulo.

Post je naslovio “Pogledaću vaš Fejsbuk profil prije nego što vašoj majci kažem da ste preminuli” i privukao je na hiljade pregleda i komentara.

“To me na neki način održava čovjekom. Vidite, ja ću im promijeniti život, vašim roditeljima. Više nikad neće biti isti, više nikad neće biti srećni. Upravo sada, da budem iskren, vi ste samo bezimeno tijelo koje nalikuje hrpi mokrih novina koje smo lupali, u njega zabadali igle, ubacivali cjevčice u očajničkom nastojanju da vas spasimo. Nema tu emocija, nema života, ničega što mi može reći da ste nekad imali snove i želje. Njima dugujem da nešto naučim o vama prije nego što im se obratim. Ne znam ništa o vama. Dugujem vašoj mami da zavirim unutar vašeg nekad živućeg svijeta”, objašnjava u svom postu dr. Profeta.

Objašnjava kako ga smrt pacijenata jako naljuti.

“Možda ste slali poruku umjesto da ste pazili na put, ili ste bili pijani za volanom umjesto da ste pozvali taksi. Možda ste prvi put šmrkali heroin ili druge droge, okusili ste meth ili ste popili tablete za smirenje uz alkohol na studentskoj zabavi. Možda ste samo vozili bicikl bez kacige ili ste zanemarili roditeljsko upozorenje da se ne družite “s tim prijateljem”. Možda niste pazili kad ste došli do znaka Stop. Možda ste samo odustali. Možda je bilo vaše vrijeme, ali vjerovatno nije”, opisuje Profeta svoja promišljanja nastavljajući sa objašnjenjem kako zatim odlazi na društvene mreže tražeći Fejsbuk stranicu svog preminulog pacijenta.

“Zato uzimam izblijedjelu fotografiju sa vaše vozačke, uzimam svoj pametni telefon, otvaram Fejsbuk i tražim vaše ime. Vjerovatno imamo nekog zajedničkog prijatelja. Poznajem jako puno ljudi. Vidim da nosite istu ogrlicu i naušnice koje su sad na pultu sa uzorcima, istu kapu ili jaknu koju smo razrezali makazama, tkaninu natopljenu krvlju. Izgleda da ste je nosili na koncertu grupe U2. Čuo sam da je bio dobar koncert. Vidim vaš osmijeh, kakav bi trebao biti, boju očiju ispunjenih životom, vaš boravak na plaži, duvanje svjećica, Božić kod bake. “

“Vidim kako stojite uz mamu i tatu kraj table sa imenom vašeg koledža. Odlično, sada tačno znam kako izgledaju dok ću ulaziti u sobu. To mi olakšava, to je jedno pitanje manje koje moram da postavim. Tata vrišti vaše ime, mama čupa kosu i baca se na pod kako bi se sklupčala sa rukom preko glave, kao da se štiti od nekog nevidljivog udarca. Provjeravam vaš Fejsbuk prije nego što im kažem da ste mrtvi kako bih se podsjetio da govorim o nekome koga vole, o čovjeku ili ženi. Time utišavam glas u mojoj glavi koji sada vrišti na vas i urla: Gade, kako to mogao da učiniš ljudima koji te vole”, zaključio je dr. Profesta.

Izvor: espreso.rs