Roditelji Tijane Jurić: “Najstrašnije je kada ostanemo sami”

Novinari u domu Mirjane i Igora Jurića, koji su u petak sahranili kćerku Tijanu, nisu morali da postavljaju pitanja, slušali su monolog, protkan suzama.

”Obožavala je život, svoju Sašku i bezbroj drugarica i drugara, i u Subotici u kojoj živimo, i u Bajmoku u koji je, kod bake Dane i deke Mileta, dolazila svakog ljeta, voljela je i niz drugih stvari, ali najviše muziku. U osnovnoj školi koju je završila u maju, bila je vukovac i mogla je da bira, ali se nije kolebala. Odlučila se za srednju muzičku školu, u kojoj je trebalo da pohađa dva smijera, etno-pevanje i violončelo. Trebalo…”, priča majka, za Novosti.

Neizrecivim bolom, ionako stišan glas Mirjane Jurić, majke 15-godišnje Tijane Jurić koja je, u petak, sahranjena na Pravoslavnom groblju u Subotici, ovdje se sasvim prekida. Rukom, ne bi li smirila i njeno drhtanje i jecaje supruga Igora, čvrsto steže njegovu ruku. I, smogavši još komadić snage, kratko dodaje:

“Uvijek sam joj, dok mi je srce poigravalo od radosti, govorila: Sine, ti ćeš jednom biti poznata, ne samo kod nas. Nisam, tada, mogla ni da naslutim da će postati poznata na ovako strašan način.”

I tu se bolni monolog prekida. Čak ni geni koji u Lici, odakle su rodom Mirjana i njeni roditelji, i same ljude, i žene, u susretu i sa najstrašnijim nevoljama pretvaraju u kamen, ne mogu da vrate glas, spoje misao, artikulišu riječi… Umjesto njih suze, suze i samo suze.

Mirjana i Igor su vršnjaci. Svakom je po 41 godina. I zajedno su, praktično, čitav život. U osnovnu školu u Bajmok, gdje je ona rođena i odrastala, on je putovao iz obližnjeg Mišićeva.

Najprije dječje simpatije, pa onda mladalačka ljubav, pa zabavljanje, pa brak i, najzad, dva najsjanija bisera – kćeri Saška i Tijana.

”Znamo mi da to svako misli za svoje dijete, ali je naša Tijana zaista bila anđeo”, nastavlja Igor bolnu ispovijest o ljubavi, sreći i strašnoj nesreći.

”Sada je ona, vjerujemo, svetica koja će nas, za ljudsku zlobu i surovost sa nedodirljivih visina na kojima sigurno jeste, spasti. Drugo ništa ne može da nas spase”, kaže on.

Igor je, svojevremeno, bio golman subotičkog Spartaka, a potom godinu dana trener golmana švajcarskog Ciriha i pet godina belgijskog Brisela, gdje ga je i zatekla vijest o Tijaninom nestanku. Otuda u njemu i visok stepen samokontrole i sposobnost komunikacije sa medijima u šta je, tokom 13 strašnih dana potrage za Tijanom, javnost mogla da se uvjeri. Kada, međutim, ostane sam sa sobom, sve se to, poput stakla, lomi u najsitnije komadiće.

”Da, najstrašnije je kada Saška, Mirjana i ja ostanemo sami, a pitanje kako živjeti dalje nameće se samo od sebe. A, odgovora nema…”, potvrđuje, glasom bez nade.

Kad se, suoče sa mišlju o monstrumu koji je, bestijalno, prekratio Tijanin život i razorio njihov svijet sreće, već izgovoreno pitanje da li je riječ o čovjeku ili o zvijeri se, dodaje, takođe nameće samo od sebe. Odgovor i tu izostaje, ali ne i ljudska, roditeljska, uzvišena želja.

”Samo da ničije dijete, nikada, nigdje, ne nastrada ovako”, kaže on.

Saška, Mirjana i Igor su, inače, tokom potrage za Tijanom, smogli su snage da bilježe sve pozive dobrih ljudi, a bilo ih je, vele, na hiljade, pa imena novinara i medija koji su, vođeni profesionalnom savješću i ljudskim saosjećanjem, bili uz njih, organizacija i institucija koje su im pružale podršku i nudile pomoć… Vjerovali su da će se Tijana, ipak, vratiti živa i da će ih, tada, sve, okupiti u Bajmoku, da, onako kako su dijelili strepnju i neizvesnost, podjele i radost.

”To mi je bila i prva misao kada me je, u noći između srijede i četvrtka, tačno dva minuta iza ponoći, nazvao Vojin Kojić, načelnik u PU Subotica i pitao da li sam kod kuće”, kaže Igor.

”Kada sam mu to potvrdio, rekao mi je da ne idemo nigdje, jer će za nekoliko minuta doći kod nas”, kazao je.

U tom trenutku je, kaže, bio siguran da se sve dobro završilo i da će svoju djevojčicu, uskoro, ponovo ugledati, živu. Izašao je na ulicu, a onda, mahinalno, pogledao kako je obučen.

”Nema smisla da u ovoj staroj, crnoj majici čekam svoje dijete, pomislio sam i vratio se u kuću da obučem novu košulju”, opisuje trenutke neposredno pred najstrašnije saznanje u svom životu.

”Kad sam ponovo izašao, kući su se već približila tri automobila i jedno vozilo Hitne pomoći. Iz njega će sada izaći Tijana, pomislio sam. Vjerovatno su je oni koji su je oteli povrijedili, pa je odmah medicinski zbrinuta”, priča Igor.

Nije, međutim, bilo tako. Strašnu istinu mu je, minut docnije, saopštio načelnik Kojić.

”Prišao mi je, i sam duboko potresen, i izgovorio rečenicu koju nikaka, nikada u životu neću zaboraviti: „Igore, našli smo je, ali ne onako kako si ti želio“.

“Nijedna riječ više nije bila potrebna. Naš svijet se, u tom trenutku, srušio. Da li će se, ikada, i kako, ponovo uspraviti zaista ne znamo.”

Muzika u genima

Tijana je bila predoređena da se bavi muzikom: Igorov pokojni otac Stanko je, godinama, bio član najpoznatijih subotičkih tamburaških orkestara, a Mirjanin rođeni brat Milan Batinić je poznati crkveni pojac.

”Deda Stanko je bio izuzetno ponosan na njen dar”, veli Igor.

”S druge strane, za ujaka je bila veoma vezana i često je s njim vježbala pjevanje, uključujući i pripreme za prijemni ispit za muzičku školu, u koju je trebalo da krene u septembru”, priča on.

Podrška iz Belgije

U zaista nesebičnoj j podršci koja je Jurićima stizala ne samo iz Srbije, nego i iz čitave Evrope, Igoru je , bila bitna i ona koja je dolazila iz Belgije.

”Ne samo ljudi iz mog kluba, nego i stotine drugih iz te divne zemlje javilo mi se i nudilo pomoć ”, kaže on.

”Delegacija Brisela je, evo, došla i na Tijaninu sahranu i to nam, svakako, mnogo znači” , kazao je otac.

Izvor: Novosti.rs