Režirali najdirljiviji prenos utakmice za slijepog a gluvonijemog dječaka (Video)

Mi se ovih dana (godina?) nekako i ne osvrćemo na svijet oko sebe. Osim ako je nešto skandalozno, pa da to i konstatujemo. Ili nešto strašno, pa cokćemo. Iako ako je nešto skupo, pa prevrćemo očima.

Ako neko pokraj nas pati, okrenemo se i nastavimo gdje smo pošli. “Nemam vremena”, najčešće je opravdanje. Tek tako, zaboravili smo ljepotu davanja. Davanja sebe, kroz služenje drugima, naročito. Pa opet, oni strašni dani poplava kao da su nas trgli. Na kratko, istina. Ali, primjera ljudskosti ima širom svijeta. Ovo je priča o jednom nestvarnom.

Mali Karlos je Brazilac. Rođen je tamo, u zemlji fudbala. Rođen je – slijep. I gluvonem.

Ali, biti Brazilac a ne voljeti fudbal, ma u kakvom stanju da ste, nije moguće. Ne zna on kako izgleda Nejmar, ne zna ni šta sve može sa loptom, nikada ga nije vidio, ali – njegovo srce kuca za fudbal. Za Brazil.

Bližio se početak Mundijala. Baš u Brazilu. I na otvaranju, igra baš Brazil. A Karlos? Karlos je sjedio u sobi, čekajući da mu neko od ukućana, kada cio taj prvi meč, protiv Hrvatske, prođe, prepriča šta se dešavalo – uz pomoć dodira.

Malo niže niz ulicu, stanuju Karlosovi prijatelji. Eljo Fonseka de Araužo i Režiana Kunja Pereira. Oni vide i čuju. A i vole Karlosa. Ljudi su, kako i ne bi. I, mogli su kao mnogi drugi da se ne sjete svog bližnjeg, da izgovore čuveno “nemam vremena”. Ali, nisu.

Eljo i Režiana su riješili da urade nešto nestvarno: da naprave mali fudbalski teren, da potom Karlosu pojasne kako će mu signalizirati ko ima loptu i gdje je ona. I – najdirljiviji prenos svih vremena mogao je da počne.

Ruka na srcu. Himna se pjeva. Pjeva cio stadion. Pjeva i srce malog Karlosa.

Eljo drži Karlosove ruke, ugovorenim pokretima mu sve iscrtava. Borbu. Napad. Povlačenje. A onda i šok. Hrvatska vodi.

Režiana je na Karlosovim leđima ispisivala dogovorene simbole, brojeve igrača ili važne informacije. Tada je i ona stala. Karlosove ruke su napustile Eljove i smjestile se na glavu. Nevjerica.

A onda, nedugo zatim, počeo je ples. Nejmarov slalom, pa šut u mrežu “vatrenih”. Gol! Izjednačenje!

Slavlje.

I onda još dva slavlja, do konačnih 3:1 za Brazil.

“Nedjelju dana sam sa Karlosom ugovarao svaki signal, svaki pokret. Nedjelju dana sam se molio Bogu da nekako mom prijatelju omogući da doživi radost Mundijala. A On mi je sve molbe višestruko uslišio! Hvala Gospodu što mi je dozvolio da budem oruđe u Njegovim rukama”, rekao je Eljo po završetku najdirljivijeg prenosa jedne utakmice svih vremena.

http://youtu.be/TK2AgzBBvKw

Oni koji o Bogu najviše znaju, a u Brazilu ima najviše Hrišćana pa ćemo se onda i jednom hrišćanskom misli poslužiti, kažu da “javljajući se ljudima, anđeli su se uvijek pokazivali u ljudskom obličju”. Možda Eljo i Režiana nemaju krila, ali… možda i svi anđeli nemaju krila.

Ne znamo. Ali, hvala im na podsjetniku, nama, tako naviklilh na “nemam vremena”. Hvala na podsjetniku na nešto važno: uvijek ima vremena za dobra djela. I svako može da ih čini.

Pa, da počnemo?

Izvor: blic.rs