Priča o poštenju iz Pričevića

U vremenu kad korupcija, mito, krađe, prevare i druge pošasti pritiskaju sa svih strana, kad u pritvoru leže bivši ministri, ugledni privrednici, direktori… svaka priča o poštenju je dobrodošla.

Ona o kojoj želimo da kažemo nešto više traje skoro punu deceniju. Njen akter je vodeničar Dragan Živanović Dalipagić (62) iz sela Pričevića kod Valjeva, koji je svojim načinom prodaje brašna – “uzmi sam i plati ako imaš” – nastavio da zbunjuje mnoge građane Srbije, regiona, pa i svijeta.

Kada smo nedavno navratili u vodenicu na rijeci Obnici, pored magistralnog puta Valjevo-Loznica, s namjerom da provjerimo da li se nešto promijenilo od posljednjeg susreta prije tri godine, zatekli smo “redovno” stanje. Ulazna vrata širom otvorena, dva vodenička kamena su neumorno mljela, dok su na uslužnom stolu stajale u koloni kese s razmjerenim kukuruznim brašnom. Iznad njih – pisana poruka na zidu da ih ne zbunjuje to što nema vodeničara, da uzmu brašno i ostave novac, ako imaju, u drvenoj kutiji na kojoj piše da je kasa.

Kada smo se predveče čuli, vodeničar je objasnio da je cijeli dan radio oko sijena, uz insistiranje da o onome kako se on ponaša prema svojim mušterijama, odnosno o poštenju, ne razgovaramo preko telefona.

“Ja sam se za ovu vrstu prodaje odlučio zbog obaveza koje svakodnevno imam oko vođenja još jedne vodenice, kao i sopstvenog poljoprivrednog domaćinstva. Počeo sam s manjom količinom brašna, računajući da neću imati mnogo štete ako neko uzme i ne plati. Međutim, ovaj način prodaje, koji se prije svega oslanja na povjerenje i poštenje, skoro je podjednako zapljusnuo i mene i kupce. Da se razumijemo, ja na ovaj način nisam želio bilo koga da stavljam na probu, već je sve došlo spontano i s najdubljim ljudskim pobudama. Ova priča traje skoro jednu deceniju i najiskrenije govoreći, nisam doživio nijedno neprijatno iznenađenje ili veće razočaranje. Sve mi to liči na nekakav san, ali da je to stvarnost najbolje svjedoči knjiga utisaka u kojoj su moji kupci, gosti i posjetioci zapisali svoja osjećanja o onome što su vidjeli. Na stotine njih iz svih krajeva Srbije i bivših republika Jugoslavije, regiona, Amerike, Kanade i Australije ne skriva iznenađenje niti zadovoljstvo na račun mog načina prodaje i ponašanja. Iz svega toga jasno je da i pored brojnih problema i posrtanja poštenje na našim prostorima nije zapalo u živo blato”, priča Dragan, nastavljajući lagano da prelistava knjigu utisaka u kojoj jedan šezdesetogodišnjak veli da je, sve dok ga nije upoznao, mislio da su vodeničari ljudi koji su sklopili pakt s đavolom.

Poručuje, na kraju, da Bog čuva ovakvog čovjeka.

“Ovo nema nigdje u svijetu”, napisala je gospođa iz Švajcarske, dok bi, po jednoj Šapčanki, Draganova životna filozofija trebalo da bude amanet Srbima, dodajući da bi knjiga utisaka iz ove vodenice povremeno trebalo da boravi i u zgradi Narodne skupštine, zbog svoje ljekovitosti.

Oduševljenje nije skrivao ni proslavljeni košarkaš Dražen Dalipagić, čije je prezime vodeničar prije nekoliko godina pridodao svom, jer mu je ova sportska legenda bila uzor od rane mladosti do današnjih dana.

Posjetili su ga i košarkaš Dejan Tomašević, glumac Aleksandar Berček, brojni obični ljudi, radnici, službenici, hodočasnici, kao i doktori nauka. Skoro svi su ustvrdili da on vraća vjeru i nadu u ključne vrijednosti i vrline, među kojima poštenje i čestitost zauzimaju najznačajnije mjesto.

Na naše pitanje da li se u ovom vremenu isplati biti pošten, Dragan je reskim glasom uzvratio da je poštenje isto što i drago kamenje.

“Nema tih para koje bi mogle da utiču na to da promijenim ovaj način trgovine i saradnje s ljudima. Pare se zarade i potroše, a ostaje duhovno bogatstvo, prijateljstvo, riječi zahvalnosti, kao i osjećaj da sam svojim ponašanjem nekome pomogao da promjeni mišljenje. Kada mi neko iz bijela svijeta kaže da sam ponos svog naroda, ja hoću da poletim”, priča vodeničar Dragan, navodeći nedavni primjer jednog sredovječnog muškarca koji je banuo u vodenicu govoreći da želi da plati račun. Objasnio je da je prije tri dana uzeo nekoliko kesa s bijelom projom, ali da nije imao sitnog novca da stavi u kasu. Cijeneći ovakav gest, vodeničar je odbio novac i poželio mu srećan put do Zvornika. Čovjek se toliko zbunio da se vodeničar uplašio da ne pođe automobilom u pogrešnom pravcu.

I još nešto, uz ovu priču o poštenju iz valjevskog sela Pričevića, čitaoci “Politike” trebalo bi da znaju da Dragan Živanović Dalipagić nije vlasnik ni jedne od dvije vodenice na rijeci Obnici, već da u njima melje pod kiriju.

Izvor: Politika