Nimeta porodila 60.000 beba

Bivša babica Nimeta Cerić za skoro četiri decenije rada u banjalučkom porodilištu porodila 60.000 novorođenčadi

Nimeta Cerić

U skoro svakoj profesiji postoje rekorderi i istinske legende koje jedan životni poziv čine posebnim, ali su rijetki oni koji su 60.000 puta bili na mjestu najveće životne sreće.

Baš na takvim mjestima, sve do svog odlaska u penziju, bila je rođena Banjalučanka i bivša babica Nimeta Cerić, koja je za gotovo četiri decenije rada u banjalučkom porodilištu, zajedno sa ljekarima, porodila 60.000 novorođenčadi, piše portal Klix.ba.

Ova plemenita žena u banjalučkom naselju Rosulje provodi svoje mirne penzionerske dane, prisjećajući se trenutaka koji su obilježili njen radni vijek, ali i život u cjelini.

Uz domaćinski doček, Nimeta nam je već na početku razgovora objasnila da je, pored svih životnih nedaća i svakodnevne borbe, sretna i da je njen životni poziv na neki način izabrao nju, a ne ona njega.

“Ova priča će zvučati čudno, ali sam za posao babice bila predodređena još kada mi je bilo 13 godina. Naime, iako smo živjeli u gradu, moja majka je imala kravu. Ona tog dana nije bila kod kuće, a krava se počela teliti i nakon nekoliko sati borbe ja sam joj pomogla da se oteli. Moja majka je nakon toga stalno govorila kako ću postati babica, što se na kraju i ostvarilo”, započinje svoju priču ova Banjalučanka.

Nimeta kaže kako je za punih 37 godina rada u akušerstvu doživjela sve i svašta, ali da se trudi zapamtiti samo one lijepe trenutke, koji život čine posebnim.

“U porodilištu sam počela raditi davne 1959. godine, nakon što sam u Tuzli završila školu za babice. Posebnih trenutaka je bilo puno, ali meni su u sjećanje urezani dani kada se u Banjaluci dogodio zemljotres, kada smo žene porađali pod šatorima i na otvorenom”, priča Nimeta, dodajući da bi isti poziv izabrala kada bi pred sobom imala još jedan život.

Tačan broj beba, koje je prva dočekala na ruke, ne zna, ali tvrdi da nije manji od 60.000 novorođenčadi.

“U penziji sam od 1996. godine, ali sam i nakon toga pomagala starim i nemoćnim osobama i trudila se kako sam mogla da pomognem svojim sugrađanima”, kroz sjetu priča Cerićeva.

Ona dodaje da se tek posljednjih godina povukla u tihi penzionerski život i da trenutno živi za svog sina Faruka, snahu i njihovu kćerkicu, koji žive i rade u Sarajevu.

Nimeta kaže da je u svojoj karijeri bila prisutna na dva porođaja trojki.

“U to vrijeme nije bilo ultrazvuka i savremene tehnike kao danas, pa žene nisu ni znale da će roditi više od jednog deteta. Kada su se rađale trojke to je bio pozitivan šok za nas u timu, ali i za roditelje”, objašnjava ova vedra penzionerka.

Cerićeva se prisjeća i žene iz okoline Banjaluke, koja je već imala deset dječaka te je stigla i do 11. poroda i opet rodila muško novorođenče.

“Sve je prošlo dobro i beba je bila živa i zdrava. Kada sam ocu rekla da je i 11. dijete muško, on nije bio oduševljen. Kako sam se uvijek trudila stvari gledati pozitivno, rekla sam mu da je to super, jer sada ima igrače za kompletan fudbalski tim Borca”, kroz osmijeh priča Nimeta.

Ipak, ovu pozitivnu ženu život nije mazio, jer ju je otac ostavio sa majkom, braćom i sestrama kada su bili mali. Pokazujući slike članova svoje porodice, kojima je ispunjena čitava dnevna soba, Nimeta naglašava da joj je majka bila svjetionik kroz život.

“Sve što sam u životu radila usadila mi je moja majka, koju sam neizmjerno poštovala. Rođena je u Istanbulu, ali je njen prvi muž dobio priliku da živi u Banjaluci, pa su iz Turske preselili u BiH. Nakon toga, očuh je uhapšen, a majka se nakon dugog čekanja udala za mog oca, koji ju je sredinom prošlog vijeka ostavio. Ipak, ona se borila da nas sve othrani i izvede na pravi put”, priča Nimeta, pokazujući porodične fotografije iz BiH, ali i Turske.

Govori kako je Banjaluka za nju nešto posebno, to je grad u kojem je rođena, odrasla, živjela i koji voli svim svojim srcem.

“Žalosno je što sam toliko djece porodila, ali mi sin u ovom gradu nije mogao naći posao. Nakon što je zavšio Mašinski fakultet otišao je u Sarajevu, gdje se zaposlio i osnovao porodicu. Sada jednom mjesečno odem u Sarajevo, a oni dolaze kod mene”, priča Nimeta, koju su banjalučki ljekari od milja zvali Nimi ili Begovica.

Priča nam i da je sve godine rata ostala u svom gradu, gdje je bilo teško, ali je uz pomoć dobrih ljudi, kolega i ljudskosti uspjela preživjeti.

“Rat je veliko zlo i ljudi su svašta preživljavali. Često znam reći – najbitnija je živa glava, ali moje uspomene vezane za Banjaluku su dobri ljudi, parkovi i aleje, a šljama ima u svakom gradu”, govori ova ponosna Banjalučanka.

Pomenula je i svoju ličnu tragediju, o kojoj ne voli pričati. Naime, 2008. godine umrla joj je kćerka, koja je od rođenje imala zdravstvenih problema.

“Tog dana je plakala cijela Banjaluka. Na posljednjem ispraćaju su bili ljekari, kolege, brojni građani i žene koje sam porađala. To je tako u životu, koji ima svoje lijepe i tužne strane”, kratko je ispričala Nimeta.

Sve Nimetine komšije naglašavaju da se takav komšija može samo poželjeti.

“Ona je ovdje najduže, jer su njeni početkom prošlog vijeka tu kupili zemlju. Nimi nam je sve ove godine pomagala, a i danas, kada je već odavno u penziji, ona je svima na usluzi i vjerovatno je zbog toga cijela ulica i naselje vole”, kažu komšije nekadašnje babice koja je porodila 60.000 banjalučkih beba.

Izvor: Agencije