Mostar: Dječak sa invaliditetom želi u školu, ali kako?

Školovanje jednog osmogodišnjeg dječaka sa stopostotnim invaliditetom, u Mostaru pokazalo je koliko, zapravo, nadležne institucije ne vode brigu o problemima građana.

Naime, nekoordiniranost i pomiješane nadležnosti institucija čiji je to posao doveli su u pitanje daljnje pohađanje nastave dječaka Mirze Goste iz Mostara, učenika drugog razreda, koji je – uprkos cerebralnoj paralizi, od koje boluje – do sada uspješno savladavao školsko gradivo kao i sva ostala djeca.

Osmogodišnji Mirza Gosto iz Mostara, dječak sa stopostotnim invaliditetom, koji je zbog cerebralne paralize prikovan za invalidska kolica, sa otežanim kretnjama tijela, učenik je u područnoj školi „Mustafa Ejubović šejh Jujo“ u Mostaru.

Njegova učiteljica, Hasiba Džiho, o tome kako je Mirza prihvaćen od ostalih 20-ak đaka, govori:

„Sva djeca prihvatila su Mirzu baš kao i sve ostale drugare u razredu.“

Iako je invalid, mali Mirza može pratiti nastavu, veli njegov otac Selim Gosto:

„Mirza je dijete koje je, nažalost, takvo kakvo je, ali može. Sigurni smo i uvjereni smo da može postići mnogo. Mirza ima nedostatke u motorici, ali njegove umne sposobnosti su jako izražene i Mirza može nadoknaditi time mnogo štošta što mu je uskraćeno.“

Međutim, problem je u tome što Mirza ne može sam pratiti nastavu, nego mu je za to potrebna pomoć. Već dvije godine on nastavu pohađa uz pomoć za to posebno obučene asistentice. Učiteljica Hasiba Džiho cijelu situaciju ovako opisuje:

„Sa 22 učenika u odjeljenju i sa Mirzom koji ima dijagnozu kakvu ima i kome je stalno potrebna pomoć trećeg lica, nemoguće je izvesti nastavu i nastavni proces onako kako treba.“

Koliko pomoć znači malom Mirzi Gosto i kako to izgleda svakodnevno na nastavi, objašnjava njegova asistentica Arnela Kreho, inače magistrica psihologije:

„Pomažem mu pri pripremi materijala, pri bilježenju gradiva, učiteljici pri ocjenjivanju i evalvaciji gradiva i oko svega ostaloga.“

Međutim, suština priče je što je daljni rad asistentice sa Mirzom pod znakom pitanja. Mirzin otac Selim odgovornim smatra vlasti:

„Uz silna njihova obećanja i svašta nešto, taj asistent nije plaćen, nije adekvatno nagrađen za ono što radi. Cura koja radi sa Mirzom, radi dvije godine takoreći na volonterskoj osnovi. U današnje vrijeme ne može niko raditi dvije godine bez naknade za ono što radi.“

Sa slučajem malog Mirze već godinama je upoznata i logopedica iz Slovenije Nena Vovk, koja je Mirzi osigurala poseban računar sa specijalnim programima koji mu olakšavaju komunikaciju tokom nastave:

„Taj program mu omogućava da mu bude lakše, da ne treba napisati sve riječi do kraja, da može odabir riječi napraviti, da je za to brži, da se manje zamara i da može više raditi na svojim intelektualnim sposobnostima.“

Nena Vovk, koja kaže da ima 40 godina iskustva sa sličnim slučajevima, u kojima su djeca poput Mirze završavala i fakultete, tvrdi da Mirza ima potencijala:

„I ako bi jedan takav dječak kao što je Mirza završio neki fakultete uz pomoć danas tehnike, koja nije više problematična, taj dječak bi se čak mogao negdje i zaposliti.”

Međutim, Mirzin otac Selim tvrdi da nedostaje angažman vlasti:

„Moram da istaknem u svemu ovome nebrigu vlasti, zajednice, od kojih očekujemo da se uključe malo više i da nam pomogne. Međutim, jako malo nailazimo na razumijevanje i na pomoć.“

Svi uključeni u Mirzin slučaj kažu da je rješenje problema u stvaranju fonda u budžetu HNK za slične slučajeve, pošto je kanton po dejtonskom ustavu nadležan za obrazovanje.

U Ministarstvu obrazovanja HN kantona tvrde da su u problemu asistencije u osnovnim školama učinili velike napore, ali je problem sa prilivom sredstava u kantonalni budžet. Stručna savjetnica ministra za predškolsko i inkluzivno obrazovanje Nefiza Dautović rekla nam je:

„Od samog početka smo osigurali asistenciju Mirzi ostvarujući kontinuitet asistencije iz vrtića. U pitanju je jedan ugovor o, istina simboličnoj, nadokandi, ali ona je bila tu kao takva.“

Dautović tvrdi da je Ministarstvo obrazovanja uradilo bazu podataka za svu djecu kojoj je potrebna asistencija. U procesu promjene je, kaže, i pravilnik Ministarstva koji se odnosi na program asistencije, koja još nije u obavezi Mnistarstva obrazovanja.

Trebaju se uključiti i druga ministarstva, dodaje Nefiza Dautović, poput Ministarstva zdravstva, te postavlja i pitanje ko je taj ko će davati novac za asistenciju:

„Šta hoću reći? Iznenada bi nam se pojavio ogroman broj roditelja koji imaju zahtjeve za asistenciju. Evo sad za prvi razred imamo šestero djece za koje postoji procjena da je djetetu potrebna asistencija, no nema onoga odgovora ko je treba osigurati.“.

Dok se taj odgovor ne nađe, saznajemo da se za još nekoliko slučajeva širom HN kantona, uz pomoć općina, iznalaze privremena rješenja za pomoć djeci kojoj je potrebna asistencija stručne osobe na nastavi.

U Ministarstvu obrazovanja još podsjećaju da je BiH tek zadnjih godina počela s uvođenjem tzv. inkluzivnog obrazovanja, nakon što je do sada imala tzv. dualno obrazovanje, u kojem su djeca sa posebnim potrebama bila potpuno odvojena.

Izvor: Slobodnaevropa.org