Kiosk štiva opasna po mentalno zdravlje

Posljednjih nekoliko godina, kada je književnost u pitanju, u trendu je laka, takozvana kiosk literatura. Zanimljivi naslovi, intrigantan sadržaj i dobra reklama doveli su do toga da prvo mjesto najčitanijih knjiga zauzimaju djela koja pišu starlete, voditeljke, stilisti, manekenke…

Mediji svakodnevno bruje o sočnim autobiografijama poznatih lica sa estrade, koja su odlučila da samo zbog obožavalaca među korice stave cijelu istinu o svom životu.

Najveći problem je što već sada u sjeni djela žena poput srbijanske voditeljke Suzane Mančić, hrvatske starlete Nives Celzijus i voditeljke Vlatke Pokos ostaju knjige mnogo kvalitetnijih i boljih pisaca koji nemaju medijsku popularnost.

Moralno pravo kritičara: Banjalučki književnik Ranko Pavlović napominje da je istina da svako ima pravo da napiše i objavi knjigu, ali izdavači, recenzenti i književni kritičari nemaju moralno pravo da takva izdanja preporučuju čitaocima kao vrijedna umjetnička ostvarenja.

“Neke od najčitanijih knjiga pokušao sam da čitam, ali sam odustajao poslije pet-šest slatkorječivih ispraznih stranica. O njima, dakle, ne mogu suditi, ako vrijednosni sud nije baš to, odustajanje od čitanja. Zabrinjava i to što bibliotekari povlađuju ukusu čitalaca, umjesto da se trude da popularišu istinski vrijednu beletristiku”, ističe Pavlović.

Dodaje da i ako dobiju nešto novca za nabavku novih knjiga, biblioteke ga često troše na visokotiražna izdanja koja graniče sa šundom, što opravdavaju velikom potražnjom.

“Na kioscima se prodaju i cigarete, ali na svakoj kutiji, krupnim slovima, piše da su opasne po zdravlje. Ne bi li, sljedstveno tome, na knjigama sumnjive umjetničke vrijednosti trebalo da stoji da su – opasne po mentalno zdravlje čitalaca”, zapitao se Pavlović.

Sloboda prodaje: Ističe da trgovci prodaju sve, pa tako “u prodavnicama možemo naići i na živežne namirnice opasne po ljudsko zdravlje”. Ali, kaže, tu je sanitarna inspekcija da ukloni sa tezgi takve proizvode.

“Za knjige nema nikakve sanitarne ili kakve druge inspekcije, pa je sve prepušteno savjesti onih koji ih izdaju. A, te savjesti, očito, manjka”, navodi on.

Tvrdi da literatura sumnjive vrijednosti, poput sapunica na televiziji, može samo da zaglupljuje čitaoce i da je to jedina njena “poruka”.

Književni kritičar Živko Malešević ističe da se na globalnom planu već duže vrijeme trivijalizacija umjetničkih vrijednosti doživljava kao savremeni trenutak literature i uopšte kulture.

Onda se, kaže, i pojava “trafiking” djela razumijeva kao vrh ledenog brijega, gdje se takav vid “umjetničkog” izraza odašilje onom sloju čitalaca koji i ne zna da postoje vrhunske umjetničke vrijednosti, daleko iznad ove banalizacije života i umjetnosti.

“Nesporazum oko hijerarhije umjetničkih vrijednosti dovodi do toga da se serviraju sadržaji koji su u svom profilu sumnjivi, kako u estetskom, tako i u moralnom smislu. U toj poplavi raznih publikacija, pogotovo sumnjive literature, dolazimo do saznanja kako živimo u svijetu koji treba u potpunosti preusmjeriti ka tradicionalnim vrijednostima”, kazao je Malešević.

Cenzura Sizifov posao: Malešević dodaje da smo u današnjem vremenu terorizma, medija i borbe za profit u potpunosti nemoćni.

“Eventualno preusmjeravanje ili cenzura je Sizifov posao i to je nemoguće ostvariti. Jedini izlaz bi bio kroz preusmjeravanje u obrazovnom segmentu”, rekao je on.

Pisac Goran Dakić smatra da predugo već ne možemo govoriti o umjetničkoj vrijednosti knjiga ni mnogo ozbiljnijih autora, tako da je sasvim izlišno govoriti o bilo kakvom kvalitetu “Gole istine” Nives Celzijus.

Dakić pojašnjava da je i njegov roman “Dalj” na kioscima koštao sedam KM. Novela Gorana Petrovića “Ispod tavanice koja se ljuspa” imao je cijenu od 10 KM, a ista cijena bila je i na knjigama koje su, kao sezonski hit objavile “Večernje novosti” – ispovijesti Emira Kusturice, Žarka Lauševića i Bore Čorbe.

“Tako da, što se tiče cijena, Tolstojeva djela još možete kupiti za manje novca od kojekakvog hitića Jelene Bačić-Alimpić. Ne znam samo treba li da se radujemo zbog toga ili da se od tuge napijemo. U svakom slučaju, na brdo tog literarnog otpada penju se mnogi, ali tako je, tješim se, odvajkada”, kazao je Dakić.

Problem u sistemu: Tvrdi da je problem u tome što je kompletan sistem devalviran, pa se nerijetko upravo takve knjige, koje ne mogu zadovoljiti ni minimum ukusa ozbiljnije čitalačke publike, proglašavaju za remek-djela. Dodaje da pomama za skandinavskim trilerima, krimićima i ljubićima upravo dokazuje rečeno.

“Takva literatura šalje poruku da je, na koncu, sve što postoji – jeftino. Mada, često nam takve knjige i ne trebaju da nas podsjete na to”, napominje Dakić.

Književnik Jovan Babić navodi da je literatura koja danas može da se kupi na kiosku uglavnom u potpisu nekih autora koji spadaju, uslovno rečeno, u laku kategoriju.

“Riječ je o autorima koji ponekad nemaju čak ni izdavača i čije knjige ne prođu uobičajenu katalogizaciju, a da ne govorimo o istinskoj pravoj recenziji. I zaista takvih knjiga imamo sve više”, govori Babić.

Tvrdi da takve knjige, po pravilu, podilaze najprizemnijem ukusu, ako se uopšte može govoriti o nekom čitalačkom ukusu.

“Njihov cilj je da budu prodate, da se od njih napravi promet i da autor ima koristi. On se naročito trudi da u toj knjizi budu imena i prezimena nekih porodica sasvim minornih, sasvim nepoznatih i nekih ljudi koji nemaju nikakvu verifikovanu vrijednost”, dodaje on.

Podsjeća da danas za 100 KM recenziju može napisati bilo ko, bolničari, vozači…

“S obzirom na to da je i društvo u jednom opštem neredu i haosu i normalno je da takva literatura ide na mjesta gdje će se najlakše i najbrže prodati, a to je kiosk”, zaključuje Babić.

Izvor: Nezavisne/Nevena Vržina