Decenija od ubistva Zorana Đinđića: Iz obraćanja studentima u Banjaluci

Pred desetogodišnjicu od ubistva premijera Srbije Zorana Đinđića, agencija Anadolija donosi izvode iz predavanja koje je Đinđić 21. februara 2003. godine održao studentima u Banjaluci o temi „Nacionalizam i partiotizam“.

Zoran Đinđić ubijen je u Beogradu 12. marta 2003. godine. Predavanje u Banjaluci Đinđić je održao samo nekoliko dana prije nego što je ubijen.

Tom prilikom govorio je i o činjenici da nijedna država ne može funkcionisati isključivo po vlastitim pravilima i o Srbima „kao nebeskom narodu“.

„Onaj ko misli da je njegovo okruženje zapravo samo pozornica na kojoj on definiše svoja pravila, izvjesno vrijeme možda može da živi u toj iluziji. Poslije izvjesnog vremena se sudara sa posljedicama te svoje arogancije i na kraju strada. Znači, suština je da svako društvo ili svaka zajednica realistično shvati svoje mjesto u jednom mnogo većem sistemu koncentričnih krugova: to je najprije njegov region, zatim šira zajednica, kontinent, pa cijelo čovječanstvo. To je neka opšta teorija društva i koliko god izgledala trivijalno, vrlo je poučna, jer smo je mi kao narod često zanemarivali i tražili možda ponekad opravdanje u tome da mi nismo u ovome svijetu, jer smo nebeski narod i za nas pravila ovoga svijeta ne važe. I tako smo na kraju plaćali ovozemaljsku cijenu za teoriju kojom smo željeli da pokažemo da mi nismo ovozemaljski. Ali, na kraju je ipak, mjerodavna ona rampa gdje vam naplate cijenu“, kazao je Đinđić.

O stereotipima podjela koje su u 21. vijeku zastrajeli

„Više ne postoji istok – zapad, komunisti – kapitalisti, katolici – pravoslavni, ovi ili oni. Postoje uspješni ili neuspješni. I to je svjetska liga 21. vijeka. Prije svega, u ekonomiji, a onda naravno i u idejama, u inovacijama, u kvalitetu institucija i u svemu drugome što prati taj trend… Više uticaja na ekonomiju jedne zemlje danas imaju MMF i Svjetska banka ili američke federalna rezerve koja utvrđuje kamate na kredite u dolarima, nego što ima ekonomska politika jedne zemlje, jer sve to što se događa na svjetskom finansijskom tržištu više utiče dugoročno na ekonomsku politiku jedne zemlje od uticaja jedne vlade. Znači, tu više nema takvog ekonomskog suvereniteta jedne zemlje. Slično je sa politikom“, govorio je Đinđić 2003. U Banjaluci.

On je tada studentima kazao kako ulazak u Evropsku uniju nije negiranje nacionalnog interesa i države.

„Udruživanje u Evropsku uniju praktično vodi odricanju velikog dijela državnog suvereniteta pojedinih država koje su se tu udružile i taj proces integracije praktično obuhvata sve veći broj država sa krajnjim rezultatom da će negdje za dvadeset, trideset ili pedeset godina postojati neka svjetska organizacija kao svjetska vlada, koja će se bazirati na dobrovoljnom odustajanju od državnih suvereniteta stotina država. Ali to bi bila velika iluzija, kada bi izveli zaključak da nacionalni i interes države nestaje. Ja mislim da bi to bilo pogrešno.“

Bivši srbijanski premijer tada je studentima u okviru predavanja govorio i o nacionalizmu i patriotizmu i internacionalizmu.

„Ako je nacionalizam kolektivni identitet jednog statičnog u principu ruralno-industrijskog društva, onda ne znači da se kolektivni identitet jednog modernog društva izražava kroz internacionalizam. Internacionalizam je na potpuno drugom kolosijeku. On funkcionalno ne zadovoljava tu potrebu za identitetom koji je zadovoljavao nacionalizam u jednom drugom tipu društva. Mislim da je jedan pravi pandan nacionalizmu, patriotizam“, kazao je Đinđić.

O politici kao „djelatnosti koja prlja ljude“

On je smatrao kako politika ne mora nužno da uprlja ljude, nego da je najveća opasnost od „pesimističnog opisivanja politike“ .

„Najveća opasnost od jednog pesimističkog opisivanja politike je u tome da pošteni i časni ljudi ne žele da se bave politikom, jer je politika nešto loše i kroz medije je prikazana kao nešto loše u svakoj zemlji, ne samo u našoj. Onda se praktično događa jedna dobrovoljna negativna selekcija da oni koji imaju dobro mišljenje o sebi i o svom moralu, kažu neću da se bavim politikom jer se političari korumpirani, političari su lopovi, političari su prevaranti i onda na kraju zaista nema dovoljno dobrih ljudi koji bi preuzeli odgovornost za nešto što je najvažnije, a to je opšte dobro. Tako da se može desiti da kroz tu kampanju koja se spontano vodi, na kraju zaista politika postane ono što danas u medijima važi, a to je, djelatnost koja prlja ljude“, kazao je Điđić.

On je tokom predavnanja uz ostalo kazao kako na svijetu, ne samo Srbija, nego i druge zemlje zapravo nemaju prijatelja, nego da samo postoji diplomatija.

„Mi u svijetu nemamo prijatelje. To je loša vijest. Mnogo manje loša vijest je da niko u svijetu nema dobrih prijatelja i u svijetu niko nikog ne voli. Samo postoje protokoli. Postoji diplomatija gdje se sad to na ljepši način prikazuje. Znači, svako brani svoj interes i svako voli nekog drugoga u sklopu svog interesa.“

Po njegovom mišljenju, nema trajnih prijateljstava i nema trajnih neprijateljstava u međunarodnoj politici, nego samo postoje konstelacije „gdje se određene snage nađu na drugoj strani i uvijek treba procijeniti koji je rizik i ako je rizik suviše veliki treba se sklanjati iz tih situacija“.

„Mi to nismo bili u stanju da procijenimo u Beogradu. Vi ste ovdje samo kolateralna šteta loše procjene u Beogradu, jer naprosto u Beogradu nisu u tom trenutku odlučivali ljudi koji su mogli da razumiju šta se događa u svijetu. Oni su mislili da je pad Berlinskog zida jedan incident i da će duplo veći Berlinski zid biti izgrađen devedesetih godina. 89-te je greškom srušen, ali će 92-ge, 93-će, 94-te biti Kineski zid prenesen. Naravno, to je bilo glupo. Bilo je jasno da pravac svjetskih događaja ide u tom smjeru, da je socijalizam i kao ekonomija, i kao ideologija i kao sistem poražen, da se raspada i da treba tražiti budućnost na nekoj drugoj strani. I mi smo platili tu cijenu“, govorio je Đinđić prije deceniju u Banjaluci.

O egocentričnosti domaćih političkih vođa

„Mislim da mi kao narod imamo problem sa time što su naši lideri suviše egocentrični i samozaljubljeni i oni misle da sve postoji samo zbog njih. Na Zapadu, kroz razvoj njihovih demokratskih društava, lider je činovnik naroda i nacije i on je održiv samo ukoliko vodi naprijed i u onoj mjeri u kojoj on daje neki plan gdje nacija može da uspije na tom putu.“

Izvor: Nezavisne