Da može vidjeti svoju kuću Kočić bi zaplakao

Propovjednik slobode i društvene pravde, zaštitnik ubogog bosanskog seljaka, a prije svega jedan od najboljih književnika na našim prostorima Petar Kočić nešto više od vijeka nije među nama, a možda i bolje, jer kakva je trenutna situacija sa njegovom rodnom kućom, da je može vidjeti sigurno bi zaplakao.

Obnova kuće slavnog pisca u Stričićima, kod Banjaluke, najavljuje se već godinama, međutim, isto toliko vremena ništa nije konkretno poduzeto.

Ognjište na kojem je rođen tvorac pripovjedaka “Jazavac pred sudom”, “S planine i ispod planine”, kao i “Jauci sa Zmijanja”, gotovo pa da je potpuno uništeno.

Trava oko Kočićeve kuće nije pokošena, drvo od kojeg je sagrađena u velikoj mjeri je propalo, a svaka zima je novo breme za ionako dotrajali krov, koji bi svakog momenta mogao da se sruši. Kočićeva bista, za koju postoji postolje ispred kuće, na tom mjestu biva postavljena samo pred nadaleko poznat “Kočićev zbor”.

Naime, u čast ovom velikanu pisane riječi svake godine u njegovim rodnim Stričićima se održava manifestacija “Kočićev zbor”, koju organizuje Zavičajno društvo “Zmijanje”, a koja privuče veliki broj posjetilaca iz BiH, ali i država regiona.

Međutim, iako je Kočićeva rodna kuća prazna i bez prozora, svaki posjetilac i danas može osjetiti snagu riječi i djela koja su tu rođena prije više od vijeka pod svijećom lojanicom, uz blagoslov tamjana.

Nedaleko od rodnih zidova ovog književnog velikana je i kuća njegovog prezimenjaka Boška, koji kaže da je dio piščeve kuće na njegovoj zemlji, ali da trenutno ne može svoju zemlju da pokloni tek tako.

“Problem zbog tog zemljišta postoji već skoro 30 godina. Prvo sam za tu zemlju tražio samo da mi pijeskom naspu put do kuće. Pala su neka obećanja, ali se nakon toga nije ništa desilo, kasnije je, opet, pokrenuto pitanje u vezi sa renoviranjem iste, kada sam im rekao da mi nešto plate i dobiće zemlju. Ipak, do danas se ništa od toga nije desilo”, naveo je Boško Kočić.

Dodaje da je sramotno što je ognjište čuvenog “pera Krajine” zapušteno i gotovo potpuno nepristupačno.

Iako je prilaz kući osvojio korov, a prostor oko kuće je nepokošen, to ne sprečava školarce da je organizovano posjećuju i vide gdje je rođen tvorac priča o Vuji i Jablanu, gordom Davidu Štrpcu te literarnom mizantropu, mračajskom proti.

Radivoje Vasiljević, nastavnik u seoskoj školi, nazvanoj upravo po Petru Kočiću, kaže da je razočaran što kuća ovog velikana srpske riječi još nije obnovljena.

“Smatram da bi, bez obzira na sve sporne momente koji postoje u vezi sa tim zemljištem, trebalo, prije svega, da se zapitamo šta je ime Petra Kočića bilo i šta će zauvijek ostati u našoj kulturi”, kaže Vasiljević.

On dodaje da je kuća izgrađena povodom pedesetogodišnjice njegove smrti 1966. godine u blizini mjesta gdje se nekada nalazila njegova prava kuća, od koje je sada ostao samo mali betonski zid.

Kaže da, kao i ostali Zmijanjci, željno iščekuje dan kada će Kočićeva postojbina, ognjište i okućnica, zaživjeti u knjigama i na turističkim mapama kao nacionalni spomenik.

Jelena Savić, arhitekta u Republičkom zavodu za zaštitu kulturnoistorijskog i prirodnog nasljeđa, takođe je napomenula da je kuća koja se trenutno nalazi na Kočićevom zemljištu, zapravo nastala prije 50 godina. Dodala je da su oni na inicijativu Zavičajnog društva (ZD) “Zmijanje” izradili idejni projekat za izgradnju tradicionalnog seoskog domaćinstva zmijanjskog kraja.

“Kuća Petra Kočića nije spomenik, te u tom smislu nema ograničenja u zadržavanju autentičnog izgleda. Idejni projekat za izgradnju tog seoskog domaćinstva već odavno postoji, ali s obzirom na to da imovinski odnosi nisu riješeni, ni izgradnju nije moguće počinjati”, pojasnila je ona.

Pojasnila je da su početkom godine u ZD odlučili da otkupe drugu parcelu, koja je u blizini kuće, a gdje vlasnički odnosi nisu sporni.

“Trenutno nema novih momenata kada je početak bilo kakvih radova u pitanju. Ono što smo mi zamislili i za šta postoji idejni projekat jeste rekonstrukcija kuće sa pomoćnim objektima i sa dodatnim sadržajima koji će omogućiti da se tu održavaju razne manifestacije i skupovi u čast našeg velikog pisca”, zaključila je Savićeva.

Nedeljko Čubrilović, predsjednik ZD “Zmijanje”, potvrdio je da su imovinski odnosi zemljišta na kojem se nalazi kuća Petra Kočića nesređeni.

“Želimo da uradimo rekonstrukciju kuće, ali i da izgradimo još neke objekte koji će doprinijeti ugledu i značaju koje ovaj pisac zaslužuje. Na tom projektu radim već dvije ili tri godine, a ZD ‘Zmijanje’ oko desetak godina i nikako da dođemo do kraja. Trenutno smo najbliži rješenju pitanja imovinskih odnosa, a ako to završimo brzo, onda ćemo za ovogodišnji ‘Kočićev zbor’ moći potvrditi i konkretne datume i naredne korake za rekonstrukciju kuće i okućnice slavnog književnika”, rekao je Čubrilović.

Napominje da ZD “Zmijanje” potpuno amaterski djeluje, kao i da je isključeno iz svih donacija te da se trenutno njihova finansijska sredstva zasnivaju na pomoći i entuzijazmu nekolicine ljudi koji žele da pomognu društvu.

Iako su neki od problema koji koče obnavljanje kuće ovog smjelog i borbenog buntovnika opravdani, to svakako ne smije da bude opravdanje koje će dovesti do zaborava ili do potpunog uništenja ognjišta čovjeka koji je slavio slobodu, neustrašivost krajiškog seljaka i koji je bio protiv svakog ropstva.

Petar Kočić

Petar Kočić je bio srpski pjesnik, pisac i političar. Rođen je u Stričićima, kod Banjaluke, 29. jun 1877. godine, a umro je u Beogradu 27. avgusta 1916. godine. Osnovnu školu je učio u manastiru Gomionica gdje mu je otac, zakaluđerivši se kao udovac, bio iguman. Gimnaziju je upisao u Sarajevu, ali je završio u Beogradu. Filozofiju je učio u Beču. Godine 1904. je došao u Srbiju i kratko vrijeme bio nastavnik u Skoplju. Poslije dvije godine se preselio u Sarajevo, kao činovnik “Prosvete”, ali je ubrzo otpušten zbog učešća u radničkom štrajku i protjeran u Banjaluku.

Kao nacionalni i socijalni revolucionar, bio je veoma omiljen u narodnim masama i među naprednom omladinom, pa je izabran i za poslanika austrougarskog provincijskog Bosanskog sabora u Sarajevu. Vidjevši u njemu protivnika, državni organi su ga često hapsili i krivično gonili. Uoči Prvog svjetskog rata na njemu su primijećeni znaci duševnog rastrojstva, te je doveden u Beograd na liječenje. Umro je u beogradskoj duševnoj bolnici za vrijeme okupacije.

Izvor: Nezavisne