Čast izuzecima: Poslanici su plaćeni kao akademici a govore kao kočijaši

Svi još pamte bruku s kraja prošlog saziva Narodne skupštine RS kada poslanik PDP-a Cvijetin Vilotić nije umio da pročita riječ „precizirano“. Patio se i znojio, priznao da se „malo zbunio“, ali nije išlo – „precizirano“ je ostalo nerastumačeno.

I svako ko je pomislio da je to poslanička bruka nad poslaničkim brukama morao bi šest puta samoga sebe da demantuje, jer samo dvije redovne sjednice desetog saziva Narodne skupštine RS bile su dovoljne da Vilotić ode u zaborav.

„Markovim konakama“, „doklen“, „dozvalja“, „nismo jednaci“ – samo su neki od bisera uhvaćenih u toku jednočasovne parlamentarne rasprave.

Novinarka Tanja Vukomanović za SrpskaCafe kaže da građane Republike Srpske defintiivno predstavljaju „oni nepismeniji od većine mladih ljudi koji nemaju priliku da sjede tamo“.

“Njihovo neznanje odavno je iz smiješnog prešlo u žalosno, a skupštinske rasprave liče na one u kafanama. Iako, mislim da u kafani ljudi bar saslušaju jedni druge. U novom sazivu NSRS mogli smo vidjeti niz svađa, prepucavanja, dobacivnja, kao i masu nedorečenih rečenica i nepravilno izgovorenih riječi, što pokazuje da je naš parlament daleko od onog što treba da bude”, kaže Vukomanović.

Tanja Vukomanović (Foto: Instagram)

Ona dodaje da se u parlamentu čula, ali rijetko, konstruktivna kritika. Zato se u nedostatku kritike čuo niz uvreda i zadiranja u privatne živote poslanika. Razlozi za to su, smatra Vukomanović, nekompetentnost, neznanje, manjak argumenata, kao i nepoštovanje same Narodne skupštine i publike, odnosno birača.

“Sa druge strane, mislim da imamo mnogo pametnih i pismenih ljudi koji su svoj govor prilagodili većini i stopili se s masom. Za početak treba provjeriti njihove diplome. Vjerujem da bi se tada dosta „probralo“. A što se tiče testa pismenosti, mislim da bi mnogi pali na prvom eliminacionom pitanju – kada bi trebali da napišu azbuku i abecedu”, istakla je Vukomanović.

Problem je, dodaje ona, što nema kriterijuma, svako može da se nađe na listi, a što je još gore, svako može da uđe u parlament. Problem je i što su možda jedini nepismeniji od pojedinih poslanika njihovi birači, pa im „politika za nepismene“ godinama prolazi.

I viši asistent na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Banjaluci Borislav Vukojević kaže da je i te kako primjetno da većina poslanika ne pravi razliku između svog privatnog i javnog nastupa, pa nerijetko čujemo izraze poput „mistrica“, „htjeo“ i slično.

“To je dio opšte nekulture većine poslanika, čast izuzecima, jer je klima parlamentarnog života takva da se oni koji pozivaju na uvažavanje poslanika koriste uvredama. Na primjer, poslanik kaže: „Molim predsjednika skupštine da upozori diletanta da mi ne dobacuje“, ističe Vukojević.

Borislav Vukojević

Takva jezička nekultura, kaže on, govori da parlament nije mjesto gdje se objektivno donose najviši zakonski akti, nego mjesto gdje većina onih koji su klijentelistički došli na vlast – nasilu opravdava provedeno vrijeme na sjednici.

“Oni ne znaju da misle, jer je retorika vještina koja se uči znanjem i vježbom, rijetko ko se „rodi“ talentovan za javni govor. Artikulacija govora kreće od čiste misli koja se onda iznosi uz pomoć logosa, etosa i patosa. Međutim, kod nas ne da ne postoji plansko pripremanje javne riječi, nego se ne pazi ni na elementarna pravila izražavanja”, kazao je Vukojević za SrpskaCafe.

Novinar Željko Svitlica kaže za naš portal da je „parlament prostodušan ako hoćemo da govorimo sa simpatijama i da podsjeća na seosku ili neku sresku skupštinu“. A koliko nas, dodaje on, ima u RS – to i nije daleko od istine. Ima sve mane i prednosti koje iz tog proizilaze.

“Osim nepismenosti karakteristika parlamenta je da njegov predsjednik svrati na posao kad je sjednica. Otprilike kao što gazda dođe u svoju kafanu – vidi šta ima i ode. Očigledno je da mogu tako. Za razliku od onog vremena kada je Petar Kočić bio poslanik u Sarajevu, kao pravi tribun. Poslanici danas nerijetko predstavljaju sebe i svoj novac i interese. A partije dođu kao neki tuneli, pa biraju kroz koji će proći”, kaže Svitlica.

Ljudi koji dolaze u poslaničke klupe nisu najobrazovaniji, najvredniji i najborbeniji već oni koji to mogu, a u skladu sa izbornim sistemom i drugim uslovima našeg političkog života.

“Mislim da je država i s njom „demokratska, parlamentarna kultura“ i dalje u povoju i da će se ako bude sreće, mira i ljudi na ovim prostorima, razviti do mjere kada će i stranke i glasači i sami kandidati početi pažljivije birati ko će biti narodni poslanik. Ako govorimo o obrazovanju i pismenosti, naši političari iz devedesetih u poređenju sa ovima danas izgledaju kao akademici”, rekao je Svitlica.

Važnije je, smatra on, da je neko pošten, a ako je još i pismen – onda je sve odlično. Moguće je, navodi Svitlica, da sada nemamo ništa od tog. Čast svim izuzecima.

“Problem pismenosti je drugdje. Ona se izgubi negdje u vremenu između nižih razreda osnovne škole i fakultetske diplome. Vidimo da stručno obrazovanje često ne podrazumijeva ni osnovnu jezičku pismenost i kulturu, a tako je bilo u Jugislaviji. Stoga imamo inženjere i doktore koji su nepismeni i neobrazovani. Ali eto, bar mogu biti narodni poslanici”, zaključio je Svitlica.

Izvor: srpskacafe.com / Autor: Goran Dakić