Šta je od Banjaluke ostalo? ( Foto, Video)

Ponekad se svi zapitamo šta je od Banjaluke ostalo. Ali prije toga se prisjetimo šta je Banjaluka bila. A bila je mnogo.

I razoren grad od zemljotresa i Feniks koji se digao iz pepela.  Bila je grad sa moćnim kasarnama, tada bastionom odbrane, na razmeđi sila. Mali logor, Kozara, Sarica, Vrbas- Petar Drapšin, mjesta koja nikom nisu smetala, a kroz koje su se kretale kolone golobradih mladića.

Bila je grad boksa, grad rukometa, grad fudbala, grad mladih ljudi, sa nekoliko teniskih terena, kad Đokovićevi uspjesi, nisu mamili snobovske želje. I grad Vrbasa, dajaka, pjesme. Grad industrije, grad Ješingrada, Incela, Vrbasa, Kristala, Jadranke, 22.decembra, Rudija Čajaveca- grad tehnike, televizora, metalurgije, konfekcije…

Grad pjesme i aleja, grad otvorenog srca, olimpijskih pobjednika, jednog Vlade Miloševića, Ivana Franje Jukića, grad heroja, najveće robne kuće, dolina zamaha, dolina bezbrižnih života. Koji bi se div, a ne obično biće, nakon 1969.godine tako digao iz prašine, otresao i nastavio još bolji, jači. Ojačao, narastao i naučio biti grad. Naučio biti Borac. Naučio biti Slavija. Naučio biti i hotel Krajina i hotel Palas i hotel Bosna. Naučio biti i Kočić i Lazo Delić i Ale. Nikome ne mjereći ko je jači, bolji, veći.

Hej, univerzitetski grad, grad u kojem u 7 ujutru kolone idu na posao, smijući se i šaleći. Kakav je to bio grad, kakva je to bila snaga.

Bila je Banjaluka i Pivara i kuća Šeranića i Mala čaršija i Šeher i onaj most iz Gradiške, koji su presjekli, pa od njega napravili i Zeleni i onaj kod Pivare i onaj u Šušnjarima.  Banjaluka je bila i Krčmarice i obronci Slatine, vikendaška lijepa priča, Šehitluci i izvori kraj Vrbasa, ali i Vrbanja, Suturlija, Crkvena i Široka, svakome ono što je najviše volio. I katedrala u Trapistima, i Ferhadija i Sveta trojica.

Foto: Facebook/Visit BiH/Muomer Klinčević

Bila je ona i Konzum i Malpreh i Kožara na Laušu, stadion Omladinca, Naprijeda i Želje.

I grad Krajinalijeka, kafane kod Ruže, Žitoporodukta, Mljekare, Malte i parka Mladena Stojanovića, stotina urbanih legendi i bezbrižnih života. Poljokanovog parka, omladinskih radnih akcija, najljepših žena u čamcima i zgodnih mladića s dajakom u rukama. I Picinog parka, fontane u Kočiću, Malog borčevog, barake Slavije i povika Sredoje Zekanovića, jeste li bokseri ili bokseronje?

Moglo bi do sutra, ali bi sve više boljelo. Jako.

Danas od ovog nabrojanog nema gotovo ničega.

Ostao je Celex, do nekidan. Vlasnik stranac, kažu, al, vidite,  ostao je Celex. Možda i sreća što je stranac, jer je bar ostao. Drugo je malo šta ostalo, privredu je progutala kriminalna crna rupa, privatizaciona, na vlasti, bivšoj vlasti, sve je zavijeno u crno, narodu crno, a njima sve u boji njihovih snobovskih Dolce&Gabbana majica i košulja-crnih.

Struka posuta izmetom, ljudstvo na otpadu, empatija zakovana pretposljednjim ekserom na kovčegu, velelepne vile i bazeni, bijesni automobili, nemoral, korupcija, nepotizam. Sodoma. Gomora.

I onda izgori i Celex. Kažu, ah, stranac to drži, on će lako. Taj Celex je odhranio generacije. Do rata. A i generacije od rata do danas.

Celex je zapravo pokazao, koliko smo svi sebi dopustili da pregorimo, zagorimo i izgorimo.

Volite taj Celex, nek je stranac vlasnik, neka je privatna firma. Jer dobro znate, da je ovdje sve privatno. I dobro znate da smo to sve NJIMA dali. Ovom strancu smo bar prodali. On nas nije. Ko nas je prodao, znate i sami.

Milorad Labus