Tri zablude zbog kojih parovi ne mogu da ostvare dugu vezu

Ove tri  uobičajene pretpostavke o vezama stvaraju uvjerenje da su veze dobre ili loše, da je sve unaprijed suđeno i da ljudi nisu odgovorni za loše veze u kojima se nalaze.

Stvarnost je drugačija i što prije ljudi shvate da je njihova veza rezultat svega onog što partneri rade, to će biti sretniji i svjesniji svoje sadašnje situacija, kao i toga šta žele u budućnosti.

Svađe su loše

Prema ovom uvjerenju, svađanje znači da vi i vaš partner niste kompatibilni. Neki čak nesuglasice tumače kao dokaz da ih partner ne voli dovoljno. Bilo da se radi o neslaganju oko nečega malog šta pripremiti za večeru, ili nečega velikog – da li bi trebalo imati djecu ili ne, ne može se očekivati ​​da će se svaki put parneri slagati, pa i ako se vole. Ne iznošenje svog mišljenja i stalno izbjegavanje sukoba može da utiče na samopoštovanje. Nesuglasice mogu da budu produktivne, čak i oslobađajuće. Svađe nas podsjećaju da smo svi različiti ljudi s različitim potrebama i ciljevima. Neslaganje s partnerom ne znači da ga ne volite – to samo znači da ste drugačiji. A rješavanje nesuglasica zapravo osnažuje vezu, jer ljudi tokom svađa uče o svom partneru i dobijaju jasniju sliku o svojim različitostima, ciljevima i idejama o životu.

Partner bi trebalo da čita misli

Puno ljudi u dugim vezama misle da su s vremenom jako dobro upoznali svoje partnere, što dovodi do ljenosti u komunikaciji. Ovo pogrešno mišljenje često dovodi do neprijatnih iznenađenja, svađa, pa čak i raskida. U svakoj vezi je potrebna komunikacija, bez obzira na njezinu dužinu. Mišljenja, želje ili osjećanja se s vremenom mogu da promijene, a kako bi veza i dalje ostala čvrsta, te promjene je potrebno da se iskomuniciraju.

Ljudi se ne mijenjaju

Mnogi ljudi vjeruju da se njihovi partneri ne menjaju ili ne žele da se promijene. Žalimo se: “Nisi osoba s kojom sam se oženio/zaljubio”. Ali zašto bi bili? Ljudi se stalno mijenjaju. Ljudi su skloni da vjeruju da se dobre osobine i djela temelje na stabilnim, nepromjenjivim karakteristikama, a da se loše osobine i djela temelje na kontekstualnim, privremenim situacijama. Na primjer, ako se neprimjereno ponašate ili učinite nešto loše, krivicu uglavnom svaljujete na okolnosti, a ne na svoje osobine. S druge strane, skloni smo da činimo suprotno u odnosu na druge ljude. Njihova dobra djela pripisujemo kontekstu, a njihova loša djela nepromjenjivim osobinama. Dakle, kada je riječ o uvjerenju da se ljudi ne mijenjaju, mi bismo to uvjerenje vjerovatno primijenili na svoje nedostatke, a ne na vrline.

Izvor: Avaz.ba