Intervju: Una Stojaković, Srpkinja iz Wuhana o korona virusu iz prve ruke (Foto)

“U Kinu sam došla prije 2 godine. Kako sam uporedo završila 2 mastera trebao mi je odmor, psihički, prije nego sto upšem doktorske. Imam druga, Predrag Nikić, koji drži nekoliko škola u Kini. Predavala sam Engleski jezik, kao što i mnogi ljudi ovdje dolaze zbog toga. Slobodno vrijeme sam koristila za putovanja i obilazak egzotičnih i zanimljivih destinacija.”

Šta Kinezi misle o Koroni, kako je i odakle potekla?

Na ovo pitanje ne mogu sa sigurnošću da odgovorim. U početku su svi mislili da je virus proizašao iz marketa u Wuhanu koji se bavi prodajom uginulih životinja. Te životinje su stajale jako dugo sabijene i različiti virusi su pokušavali da skoče sa životinje na životinju. Prilikom jedne mutacije virus je skočio sa slijepog miša na tzv. pangolin i onda na čovjeka. Slično sars19 virusu. To je zvanična verzija. Druga nezvanična verzija jeste da su virus Amerikanci donijeli, dolazeći na sportskim igrama nekoliko mjeseci ranije u Wuhan. Da bi saznali pravu istinu, masovno je počelo testiranje životinja. Na kraju su došli do zaključka da životinja kao takva nije u stanju da stvori virus, jer se virus prenosi sa životinje na životinju.

Kako je izgledao život u Wuhanu u jeku epidemije

Wuhan. 21. januar. Početak tzv. Spring festivala. Ulice pune naroda, svi su veseli, nasmijani, radosno jure u kupovinu da nakupuju što više jer ide Kineska nova godina, a tada kako je poznato tri dana ništa ne radi. Gužva. Svuda je počelo kićenje grada, crveno, to je zaštitni znak Kineza. Roditelji i stariji kupuju crvene koverte da stave novac za svoju djecu, po vjerovanju to je blagoslov i uspjeh u životu. Muzika odzvanja iz susjednih zgrada, svi nestrpljivo očekuju dolazak svojih najmilijih koji su u većim sredinama otisli da zarade novac. Majke i bake spremaju ukusna jela.

Niko ne sluti na krah. 23. januar, otvaram laptop čitam novosti, članak, za člankom. ”Prvi slučaj virusa zabilježen u Wuhanu”, drugi članak “na pomolu nova epidemija”, ok, Kina je jaka zemlja, još jedan u nizu virusa, mislim u sebi. Nekoliko članaka čitam o ‘sezonskom gripu’. Izlazim na ulicu, svi pričaju o tzv gripu, polako počinje panika, policija zatvara grad, otkazuje se nova godina, svi jure u apoteke, maske, maske su potrebne, ko nema masku policija ga hapsi. Polako se rafovi u prodavnicama ispraznjuju, ne zbog Nove godine, zbog virusa. Nova godina otkazana, prodavnice zatvorene, jedino apoteke rade. Dan za danom prolazi, moje naselje obljepljuju nekakvom crvenom trakom, zabranjen izlaz iz naselja. Haos nastupa, ljudi u panici, zabrana izlaska iz naselja, članci se ređaju: “Raste broj oboljelih”, “Virus je smrtonosan”, “Raste broj mrtvih”, “prva žrtva virusa”, druga, treća. Virus napada starije, osobe sa slabijim imunitetom. Počinje izgradnja bolnice, pa druge, pa treće. Za  14 dana su sagradili 3 bolnice u svakoj može stati 1500 pacijenata. Nastavak. Direktor bolnice umire. Doktor koji je otkazao vjenčanje da bi se borio za život zaraženih ljudi trebao je da se vjenča na dan kada je UMRO!!! 28godišnja djevojka, ljekar umire. Po naselju vidim ljude koji padaju od virusa, mlađe osobe.

Moja provincija, generalno, nije bila u izolaciji. Mi smo odmah stavljeni u karantin. Kina je stala. Kao da je neko pucnuo prstima i sve se ugasilo. Grad je postao “Grad duhova”. Jedino sam mogla da čujem kamione koji zaprašuju. Zamijenila sam dan za noć. Tačno u pola 5 ujutru mogu se čuti kamioni koji zaprašuju, i muzika, koja čini se, ideš a kamionima/ Ni ptice nisi mogao da čuješ, kao da su pobjegle. Zvijezde, sjećam se, na prste si mogao da prebrojiš. Kao da se i sam Bog uplašio šta se dešava. Za tih, dva mjeseca, mogla sam po nekad da izađem đubre da bacim, i odem dva puta u naselje kad dođe kamion sa namirnicama.

I najjači čovjek na svijetu posustane, a kako i ne bi, kad vidi ispred sebe ljude koji doslovce padaju na zemlju i vrište. Neke slike nikada neću moći da izbrišem iz sjećanja.  Shvatila sam da je ovo jedno veliko iskušenje za mene. U mom naselju niko ne priča engleski, niti ga razumiju osim “hello”. Sam početak za mene je bio veliki šok. Kako da ja njima objasnim da sama živim, da nemam hranu, da moram da izađem da kupim nešto? Doduše u početku su me i puštali preko ulice da pređem, kada počnem da urlam do te mjere da me cijelo naselje čuje, s tim što su mi uvijek mjerili vrijeme koliko se zadržavam. Obzirom da niko ne priča engleski, nije mi preostajalo ništa drugo nego da počnem da učim Kineski. Tu počinje moja borba za opstanak. Zadnji put su mi donijeli bambus, pa ljudi moji šta sa njim da radim?

Bilo je i previše trenutaka da sjedim na krevetu i plačem. Po dva sata. Bez nade, snova, sreće. Onda ustanem, umijem se i kažem sama sebi da sam jača od bilo čega, da ne postoji razlog da budem nesrećna. Sve ima početak pa i kraj. Pa i cijela situacija. Ta misao me je uvijek izvlačila iz kriza. Naravno, i muzika.

Pratite šta se dešava kod nas. Koja je razlika u pristupu u odnosu na Kinu?

Ovdje se pita jedan čovjek. Taj isti čovjek je sazvao konferenciju za štampu i objavio da od sutra 23. janura se sve zatvara, Hubei, moju, provinciju stavlja pod “ključ”, Nova godina se otkazuje, i svi su u kućnom karantinu. Ljudi su u zabludi. To što u Srbiji, i drugim zemljama nazivaju karantinom, može da se stavi pod velikim znacima navoda. Sjećam se, u tri dana, sam na aplikaciji u telefonu mogla da vidim 68 pređena koraka. 68. Nije šala. Maske nosimo zbog sebe, svog zdravlja. One nisu sredstvo direktne odbrane od virusa. Virus je jako napredovao, mutirao. Sada se prenosi i putem vazduha. Kada padne na zemlju, na istom mjestu možete stati VI, vašom cipelom i direktno ga unijeti u kuću. Mislite o tome, kada sledeći put izlazite napolje. Uprkos nesvakidašnjim okolnostima, ostali svijet nije stao. Ljudi su mnogo nedisciplinovani. Tek kad vidimo da nam gori pod nogama, uspaničimo se i brze bolje u nabavku hrane. Nego i pored svega, nije mi nimalo lako, priznajem, kada si u takvim okolnostima daleko od ljudi koje voliš. Nisu tu. A nekako su opet tu. Ja ne mogu da savjetujem. Ko sam ja da to radim? Razumijem se u medicinu kao kladioničar u nauku. Ja sam ovdje da vam iznesem dio mog pakla. Besmisleno je pričati o ljudskoj gluposti. I ljudima koji bjesomučno pune korpe hranom i toalet papirom. I onima koji su na vlasti. Mnogo više brinem za ljude koje volim, a koji su daleko. I to što nema maski, niti sredstava za dezinfekciju.

Kako su Kinezi ekonomski reagovali u trenucim kad je stala privreda. Da li je proizvodnja radila?

Generalno samo je Hubei provincija stala, prestala sa radom. Kinezi su isli do te mjere da su saobraćaj zaustavili. Metro je stao, vozovi. Nisi mogao da pređeš iz jednog dijela grada u drugi, postavljali su zive zidove. Da ne pričam o odlasku u drugi grad. Fabrike, prodavnice, sve je stalo.

U ostatku Kine cjelokupna proizvodnja je, gdje je morala je stala sa radom, jer se Kina, u dvojbi i razmišljanju između ekonomije i zdravlja ljudi  odlučila za zdravlje ljudi u državi.

Imala sam cimerku Kineskinju, uvijek mi je bilo čudno zašto njen muž ne živi sa njom nego dođe kući jednom u dvije, tri nedjelje. Shvatila sam da je u Kini normalno da muž ode da radi u veći grad, drugu državu, zarađuje, a žena sjedi kući i čeka ga. Svu ušteđevinu su ljudi masovno počeli da troše na hranu. Sjećam se, jedno vrijeme čak nisi mogao ni da digneš novac sa ATM-a, potpuno su bili ispražnjeni.

Kako su se ljudi snalazili za hranu tokom najvećeg udara?

Sjećam se, ovdje smo imali 1 dan za kupovinu svih potrebnih namirnica, vode, sredstava i toalet papira! Zamislite, 1 dan.  Kamion sa namirnicama je dolazio dva puta nedjeljno. Veče prije nego sto kamion treba da dođe, ide čovjek kroz naselje i viče da u toliko i toliko sati dolazi kamion sa namirnicama. To su ljudi sa sela koji dostavljaju najosnovnije namirnice, sirovo povrće, i ribu. Kupovali su na džakove. Niko nije smio da izađe van naselja, doduše ništa nije ni radilo.

Kako ste se prehranili?

Ja nisam znala ništa da kuvam. Ama nisam znala paradajz da oljuštim, Bog da prosti. Živjela sam na instant nudlama, i nekim konzervama. Nisam imala nož, tiganj, a da ne pričam o osnovnim sastojcima, ulje, so, šećer. Kako je kamion dolazio dva puta nedjeljno, morala sam da počnem da kupujem. Tiganj sam pozajmila od komšije, so sam kupila, doduše. Dosta je za početak. Muka natjera čovjeka da se promijeni. Iz korijena. Sjećam se, stavim na sto šta imam u kući i razmišljam da li sam zaista gladna da jedem ili da ipak ostavim za sutra. Vremenom, naučila sam da kuvam. Doduše Kineska jela. Kad god zovem majku pitam šta je kuvala. Uvijek, pa i sada, uzvraća riječima: Ma ništa posebno, ajde neću da ti pravim zazubice dijete. I onda brizne u plač. Kad mi je zadnji put slala pare, rekla je ‘Idi u prodavnicu kupi nešto slatko’. Jesam, kupila sam. Jaja. I slatko sam ih pojela sa paradajzom i pirinčem. I onda, čitam objave ljudi na društvenim mrežama. Da li mislite, da ćete umrijeti stvarno od gladi ako ne napunite kolica hranom, jer je zaboga vanredno stanje? Da li mislite da je u redu ako praznite rafove u prodavnicama? Ili pak, ako nemate dovoljno toalet papira kući.

Da li je bilo velikih otpuštanja radnika?

Cjelokupna privreda, proizvodnja je potpuno stala. Škole, sve velike trgovine, prodavnice su potpuno prestale sa radom. Ali otpuštanja nije bilo. Tačno je da je Kina, kao takva, doživjela veliki ekonomski i privredni krah, ali jaka je ona zemlja, izaćiće kao pobjednik iz ove situacije.

Kako Kinezi komentarišu događanja u ostatku svijeta oko korone? Osjećaju li se odgovornim za izbijanje zaraze?

Besmisleno je komentarisati kako i da li uopšte Kinezi komentarišu virus. Ovo je virus koji je igrom slučaja pronađen ovdje, to ne znači da su ga Kinezi napravili ili stvorili. Ako je određeni virus nađen u nekoj zemlji ne znači da su ga stanovnici te zemlje napravili. Znate i sami da politika igra veliku ako ne i najveću ulogu u svemu ovome. Kinezi su jako dobri ljudi, osjećajni. Brinu se sta se dešava sa ostatkom svijeta, i svi se mole da što prije ovo sve prođe, kako ovdje u Kini tako i u cijelom svijetu. Kineska vlada na indirektan način se saosjeća sa ostatkom svijeta, učestvuje u pomaganju suzbijanja epidemije šaljući masovno maske, dezinfekciona sredstva, respiratore, čak i medicinsko osoblje (najbolji primjer možemo vidjeti u Italiji, Srbiji i ostalim zemljama svijeta) i sve što je neophodno drugim zemljama.

Kako sada izgleda dan u Wuhanu

Dan, kada je moj grad oživio. Konačno. Nakon dugih 78 dana moja provincija je otključana. Ljeto je stiglo neprimjetno. 33 stepena. Ljudi su opet napolje, nasmijani,ali sa dozom obazrivosti. Jos uvijek su aktuelne maske. Maske, ah, čudno je kako tek u vrijeme epidemije ljudi počinju da shvataju da drugi nose maske. Nažalost. Imam osjećaj kao da je neko lagano pomjerio zavjesu, i dovukao sunce nad gradom. A ja sam se probudila iz zimskog sna. Još nije gotovo. Virus je stabilizovan, ali vanredno stanje je još na snazi. Pucali su iz puške jer je karantin gotov. Grad se puni ljudima. Svi su srećni, nasmijani. Ja hodam. Sreća koju je nemoguće opisati. U tom momentu nisam znala gdje da idem, da li da sjednem u parku na klupici i nijemo posmatram ljude, ili da šetam, ili da uđem u prodavnicu. Svi su izašli ispred radnji, čiste, sređuju. Nevjerovatan osjećaj, zaboravila sam da hodam ljudi moji. Stvarno je tako. Još nije kraj, ovo je tek početak, ali krenulo je na bolje. Snaga volje uvijek pobeđuje. Naučila sam da ako možete sami sebe da pobijedite možete i svijetom vladati.

Ponekad nam osjećanja poput samoubistva, smrti, tuge, bola, tuge ne smetaju. Razlog svih tih čudnih osjećaja je jedna stvar, pokretnost. Ne možemo dobiti ono što želimo, ne možemo voljeti, vidjeti, onoga koga viđamo svakog dana. Samo podnosimo. Naši prijatelji postaju tišina i tuga. U mirnoj sobi, po kišnom vremenu, vjetrovitom danu sanjamo, bez zaustavljanja. Čak i ako imamo porodicu. Usamljeni smo. Jer nas porodica podržava, fizički. Ali naša duša, iznutra smo sami. Čak i sada nesto razmišljamo. Mi smo ljudi koji imaju puno snova. Ali samo snovi. Kao drveće bez plodova. Samo živi. Nadajući se da će možda jednog dana praznina u našem srcu zauvijek nestati i mi ćemo biti srećni. Samo jedan san. I ne, ništa više. Jos uvijek čekamo da dođe taj dan.

Čini se da se ulice samo oporavljaju od obilne kiše. Sve je neko vrijeme bilo tiho sve dok se užurbanost nije vratila u obliku kupaca koji nose kapute. April je, hladnoća još nije gorka, a grad odzvanja životom, opet. Melanholija koja se ne može opisati riječima, samo osjećaj. Mračni obris invalida u daljini. Najdublji mir koji sam ikada poznavala.

Una, šta ćete dalje?

Iz ambasade mi je rečeno da je Kina trenutno najbezbjednija zemlja sto se virusa tiče. Ako bih željela da se vratim, morala bih u karantin na 28 dana, u vojni logor da budem. Ja, zapravo, nisam psihički vise sposobna da budem zatvorena. Nadam se da će se sve ovo uskoro završiti bez velikih posljedica. To ne zavisi od političara ili doktora, to zavisi od nas samih, da li smo zaista svjesni sta se desava oko nas i kako ćemo pomoći u suzbijanju epidemije.

Banjaluka.com