Izlazak iz nezadovoljstva

„Mnogi od nas nalik su žabama zaglavljenim u loncu vode koja polako kipi. U toj često pripovijedanoj priči žaba osjeća da je voda sve toplija, ali umjesto da kaže: „Bolje je da iskočim prije nego bude prevruće i počnem uistinu patiti“, nastavlja se prilagođavati temperaturi. I naposljetku se skuha. U ovom trenutku voda oko nas počinje kipjeti – a mi se moramo prestati nadati da će jednog dana biti bolje i jednostavno skočiti.“ (dr. Alberto Villoldo) 

Uloga žrtve ima svoju čar

Danas mnogi ljudi žive svoj život s osjećajem bespomoćnosti, nemogućnošću kontrole i uticaja nad onime šta im se događa. Prepuštaju odgovornost nad svojim životima drugim ljudima, sudbini i ko zna čemu još. Nije sve što nas snađe uvijek lijepo i mnogi događaji bole. Ali bol ne mora nužno prerasti u patnju. Važno je kako gledamo na naš život i kako doživljavamo sve neugodne i teške događaje koje smo proživjeli. U ulogu žrtve nas niko ne može staviti. Tu ulogu biramo sami i često to radimo nesvjesno ili jer nam je tako lakše. Preuzimanje inicijative i odgovornosti za nas same i naše emocije zahtijeva veliku snagu i hrabrost suočavanja s promjenom. No, jedini način da zaista prestanemo patiti i izađemo iz sopstvenog osjećaja nezadovoljstva, nepravde i bespomoćnosti je da pustimo ono poznato što nam čini loše, ali ujedno pruža i sigurnost od novog i nepoznatog. „Vraču iz prašume objasnio sam da sam kao dijete pobjegao iz svoje zemlje zbog komunističke revolucije. Vidio sam krvoproliće na ulicama i plašio se noćne pucnjave. Od tada sam patio od opetovanih noćnih mora u kojima naoružani ljudi upadaju u moj dom i odvode ljude koje volim. U to sam vrijeme bio u kasnim dvadesetima, ali nisam uspijevao uspostaviti trajnu vezu jer sam strahovao da ću izgubiti voljenu osobu, kao u noćnoj mori. Šaman mi je tokom jednog obreda iscjeljivanja objasnio da, kao i svi, mogu imati ono što želim ili mogu imati razloge zbog kojih to ne mogu imati. „Previše si zaljubljen u svoju priču“, rekao mi je taj starac. „Sve dok se ne usudiš sanjati drugačiji san, doživljavaćeš samo moru.““

Kako se pokrenuti?

Često se događa da znamo šta bismo i kako trebali, poznata nam je sva teorija, znamo šta bi bilo dobro za nas. No, nikako da to provedemo u praksu. Događa se da stalno čekamo da se dogodi nešto, da prođe nešto i slično, kako bismo započeli svoj „novi život“. Imamo konstantan odgađanja ili naša akcija zavisi od nekih spoljašnjih stvari. Promjena se događa preko noći na način da krene te sada, razradite plan i malim koracima u praksi činite ono što znate da biste „trebali“. Možete recimo svako jutro odrediti neke ciljeve za taj dan i na kraju svakog dana razmisliti šta ste danas napravili u skladu s vašim željama za promjenom. Govorimo o konkretnim ponašanjima koja su isplanirana i jasna. I tako svaki dan dok vam to ne pređe u naviku i ne postane vaše normalno svakodnevno postojanje kao što je sada ovo koje želite promijeniti. „Možete prestati s uzaludnim nastojanjem i osloboditi se osjećaja zaglavljenosti u mori, ali samo ako načinite korjenit zaokret u svom poimanju stvarnosti. U tome vam neće pomoći nijedan kurs samopomoći, a nije dovoljno ni razumjeti šta biste trebali učiniti. Morate ponovo preuzeti sopstenu moć da sanjate hrabro i odvažno, svjesni svoga putovanja kroz beskonačnost. Tek tada možete lako i prirodno otpustiti strah koji vas drži zarobljenima u ličnim morama.“

Neophodna je hrabrost

Ne govori se o hrabrosti u kojoj rizikujemo kako bismo zadovoljili svoje potrebe vezane za preživljavanje, već spremnost da rizikujemo svoju udobnost i sigurnost pa čak i život jer postupamo u skladu sa svojim najdubljim vjerovanjima. „Ako čekate u redu kako biste dobili vozačku dozvolu, prihvatate činjenicu da su vam rekli kako niste pravilno ispunili obrazac. Ne počinjete mentalno presti priču o paklenom poslijepodnevu koje ste proveli baveći se birokracijom. Drugim riječima, opažate svoju povezanost s drugima i opažate da niste jedini važni te vam je uistinu stalo do dobrobiti svih bića na Zemlji. Stalo vam je do službenika na šalteru i do nervoznog tinejdžera koji čeka ispit vožnje. Uviđate da vaš strah ne opravdava buđenje straha u bilo kome drugom, a vaša frustracija ne opravdava njezino iskaljivanje na nekome. Odvažnost duše potiče nas prekoračiti beznačajne ljudske emocije i omogućuje nam živjeti izvorno, govoriti sopstvenu istinu i kršiti pravila čak i kad to donosi sramotu i nelagodu. Hrabrost duše omogućuje nam iskazati se u malim trenucima umjesto da čekamo uzvišenu priliku za dokazivanje svoje vrijednosti.“ Kad imamo takvu hrabrost i odvažnost, spremni smo nadići spoljna ograničenja te se pokrenuti kako bismo izašli iz svog nezadovoljstva. Važno nam je da se brinemo o sebi kao što nam je važno brinuti o drugima. Izlazimo iz svog egocentričnog poimanja svijeta kojim upravlja potreba za dokazivanjem i priznanjima i slobodni smo biti ono ko uistinu jesmo.

„Možete odlučiti rizikovati svoju udobnost umjesto da poričete svoja najdublja uvjerenja. Možete biti iskreni prema sebi i drugima, voljeti bez straha te iscijeliti sebe i svoje odnose. Možete prestati skrivati se od bolne istine da katkad ne živite u skladu sa svojim idealima. Možete se smijati sami sebi, vidjeti ljepotu u bilo kojem trenutku ili situaciji i postati promjena koju želite vidjeti u svijetu. Tada možete ostvariti cilj spremnosti na smrt u svakom trenutku – stav koji vam omogućuje prestati strahovati i umjesto toga cijeniti život i dragocjeno vrijeme koje vam je na raspolaganju za njegovo doživljavanje.“

Izvor: insideout.hr (dr. Alberto Villoldo, „Sanjati odvažno“)