Dvanaestočlana porodica Marjanović živi od 280 KM mjesečno

Dok se veliki broj građana RS za 1. maj bude častio roštiljem i pečenom prasetinom, dvanaestočlana porodica Marjanović iz Prijedora biće srećna ako na najveći radnički praznik obezbijedi kakav-takav ručak, jer Draško i Mirjana, glave familije ne rade, a 12 usta preživljava od 285 KM dječijeg dodatka i invalidnine.

Štaviše, najstariji Marjanović će možda baš na dan kada svi budu praznovali rad, ići da zaradi dnevnicu da bi prehranio porodicu.

– Hoću ako me neko pozove, jer ne mogu da biram. Inače, radim sve što postoji. Kopam kanale, pomažem kod čišćenja i kopanja bunara, kanalizacije i septičkih jama. Znam radove u polju. Cijepam drva, sređujem živice… Imam konja, koji je za rad, prevoz i izvlačenje drva. Ipak, najgore je zimi kada je mrtva sezona, pa nemaš nikakvih primanja. Stalni posao je i dalje san, jer sam godinama na birou, a nisam nikakav prioritet – kaže četrdesetpetogodišnji Draško.

Svakodnevna borba

I pored svakodnevne borbe za život, u skromnom domu Marjanovića u selu Miljakovci vlada sloga, a na licima ukućana se ne mogu primijetiti ogorčenost i tuga.

– Iako danas kažu da što si gori više imaš, djecu vaspitavam da ne budu lopovi, ali da svoje ne daju i da se bore za sebe. Njihova obaveza je škola. U školu ide sedmoro djece, jedno na fakultet, jedno u srednju, a petoro u osnovnu školu „Branko Radičević”. Svi su odlični, vrlo dobri i dobri đaci. Oni koji budu dobro učili, daće bog i dobri ljudi da se upišu na fakultet kao najstarija ćerka, a možda će se neki u međuvremenu i zaposliti – nada se majka Mirjana.

Prvu godinu Mašinskog fakulteta u Banjaluci pohađa upravo dvadesetogodišnja Dragana, koja živi u studentskom domu sa dvije djevojke iz Kneževa.

– Čujemo se redovno preko SMS poruka, jer je tako najjeftinije. Bila je odličan đak prijedorske Gimnazije, a na fakultetu nije izostala nijedno predavanje. Studira tako što joj je pomogao Anton Kasipović, bivši ministar prosvjete i kulture RS, a kako će upisati drugu godinu, pitanje je ako ne pomogne sadašnji ministar – ističe Mirjana Marjanović.

Njen suprug podsjeća da im je Kasipović, kada je čuo da nikada nisu ručali za jednim stolom, dotjerao nov nameštaj.

– Uz pomoć još nekih ljudi, donio je dva stola, 12 stolica, ugao, viseću kuhinju, sudoper, šporet na drva i namirnice. Pomogao je i oko nabavke knjiga za djecu i da se doradi kuća. Svaka mu čast, jer smo dvije zime spavali na podu i golom betonu. Sada imamo osnove za život kao i drugi ljudi, mada je uvijek rijetkost da se svi istovremeno okupimo na jednom mjestu – navodi Marjanović.

Draško, Mirjana i njihova djeca Dragana (20), Suzana (16), Marinko (14), Željka (13), Jelena (12), Dragan (11), Željko (8), Predrag (6), Svjetlana (3) i najmlađi Nenad, koji ima sedam mjeseci, i dalje žive u prostoriji od tridesetak kvadrata. Životare od 285 KM mesečnog dodatka na djecu, pomoći dobrih ljudi, Draškovih dnevnica i boračkog dodatka od 120 KM, koji prima jednom godišnje. Lane su ostali bez telefona i interneta, a zbog duga za struju od 2.400 KM dobili su sudsku opomenu pred isključenje.

– Nemamo odakle da platimo ni TV pretplatu, a ako nestane struje, neće biti ni vode. Ovu zimu smo teško pregurali. Trebalo je nabaviti drva, jer u kući ložim dvije vatre zbog djece. Da Draško ima redovan posao, bilo bi lakše. S druge strane, ja ne mogu raditi, jer u kući imam malo obdanište – pojašnjava Mirjana.

Ova žena, koja ima oko sedam i po godina trudničkog staža, ističe da je razočarana što pojedina udruženja „4 plus” ne rade skoro ništa u korist višečlanih porodica.

– Mnoga su obesmislila svoje postojanje! Kao da postoje samo zbog sebe, a imam informaciju da učlanjuju porodice sa jednim, dva i tri dijeteta. I dok u tim familijama ima ljudi i djece koji imaju stalan posao, od nas niko ne radi. Ajde to i nekako, ali nijedno od moje djece, među kojima je nekoliko dobrih đaka, ne prima stipendiju. Ni moja Suzana, koja je u trgovačkoj školi najbolji đak, a da ne pominjem da je bolesna, invalid i da ima madež na leđima od rođenja koji malo ko preživi. Znaju li ljudi da ona nema minimum onoga što imaju druge curice, a rijetko i tu marku za školu – otkriva ova majka.

Prazne priče

Dosadile su joj i velike priče političara, lokalnih i državnih funkcionera o suzbijanju „bijele kuge” i povećanju nataliteta.

– Samo se priča, a niko da sistemski pristupi tom problemu i ovim porodicama obezbijedi bolje uslove. Protiv „bijele kuge” se, izgleda, najviše mi borimo, a od toga najmanje imamo. S druge strane, neki poslanici, čak i ako se ne pojave na sjednicama, uzimaju hiljade maraka mjesečno, a ja nerijetko nemam kilogram brašna. Nešto nije u redu – primjećuje Mirjana.

Drašku, koji je tokom rata s Mirjanom iz Ključa izbjegao u Prijedor, dozlogrdile su priče dokonih ljudi i pitanja: „Šta će ti toliko djece?”

– Što je najgore, takvo pitanje nam je postavila žena iz Centra za socijalni rad… Tim ljudima koji govore da znam samo praviti djecu mogu reći da nemaju pojma koje je to bogatstvo. Mati mi je umrla, brat poginuo i djeca i žena su mi jedino što imam i za njih ću se boriti. Je li sramota reći da imam više djece nego svi Miljakovčani zajedno – pita se ovaj Prijedorčanin. Želja mu je da što prije proširi štalu kako bi u njoj mogao čuvati više stoke.

-To bi nam olakšalo život, jer štala trenutno ima samo dvadeset kvadrata, a u nju smo nagurali prase, janje i kravu. Imamo i nešto ovaca, koza i kokošiju, i to nam je, uz obrađivanje zemlje, spas u ovim kriznim i neizvjesnim vremenima gdje živimo od danas do sutra – otkriva Draško, a njegova supruga na pitanje hoće li kod Marjanovića biti još prinova, s osmjehom odgovara: “Možda i hoće”!

Izvor: Press