Potomci Nemanjića u Banjaluci

Radonja Đaković (74) ponosan na svoje plemićko porijeklo. Još 1988. godine od autora knjige Radomira P. Guberinića iz Berana njegov otac Nikola saznao da njegova porodica vodi porijeklo od slavne loze Nemanjića.

Grb Nemanjića

„Dragi unuče Nikola, po nalogu tvoga đeda Sava, šaljem ti ovu knjigu sa željom da je pažljivo pročitaš i da mi živiš 100 godina“.

Ovako je 1988. godine autor knjige Radomir P. Guberinić iz Berana pisao Nikoli Đakoviću iz Banjaluke, obavijestivši ga da njegova porodica vodi porijeklo od slavne loze Nemanjića.

Nikolin otac, Radonja Đaković (74), za „Novosti“ svjedoči kako su mu stari pričali, još dok je bio mali, kako njihova porodica podstiče od Nemanjića, ali da su mu tek podaci iz knjige Radomira P. Guberinića to i dokazali.

Ponosno nam pokazuje porodično stablo na čijem kraju su njegovi sinovi Bojan i Nikola, a prije njega njegov otac Savo, pa đed Nikola i tako sve do daljeg potomka Miloša, koga su zvali „đak“, a po kome su Đakovići dobili današnje ime odnosno prezime.

Taj Miloš Fatić učio je za sveštenika u manastiru Đurđevi stupovi, odatle ime „đak“, pa i mi Đakovići. Prezime Fatić moji potomci uzeli su iz pijeteta prema našoj praprabaki Stoji koja se islamizirala, odnosno uzela ime Fata nakon pogibije muža u bici sa Turcima, koja nije željela da se preuda za Turčina, nego je na taj način spasila djecu – priča Radonja.

Bratstvo Fatića dalje podstiče od bratstva Guberinića, tačnije Petra, koji je 1713. godine takođe poginuo u bici sa Turcima.

Za Guberiniće istorijski podaci govore da su ogranak srpskog plemena Vasojevića, koje je opet u srodstvu sa Nemanjićima, odnosno Nemanjići vode porijeklo od Vasojevića – priča nam Radonja, čije interesovanje za pretke i istoriju ne datira od dana kada je na njegovu adresu stigla knjiga koja dokazuje porijeklo njegove porodice, nego još ranije.

Uvijek sam se interesovao za istoriju. Još mi je moj đed Nikola, koji je bio solunski borac i koji je poslije Prvog svjetskog rata, kao borac, dobio imanje kod Đakovice na Kosmetu, gdje sam se i ja rodio, pričao o slavnoj lozi Nemanjića, našim precima. Želio sam kasnije i ja dodatno da istražim naše porijeklo, jer samo društvo koje poštuje svoju starost može da vjeruje u svoju budućnost.

Ovim riječima često se i danas obraća na sastancima banjalučkog Udruženja penzionera ili na skupovima Partije ujedinjenih penzionera RS, čiji je aktivista.

A penziju je zaradio radeći u „Kozaraputevima“, sinovi su mu inženjeri u „Telekomu Srpske“, i sva trojica učesnici su posljednjeg otadžbinskog rata u Srpskoj, na šta je posebno ponosan. Nezadovoljan je kako današnje društvo tretira penzionere i borce.

Društvo treba da pokloni veću pažnju penzionerima, a posebno borcima koji su ostali bez posla, jer oni to zaslužuju – kaže Radonja, i ističe kako je život čovjeka sa najnižom penzijom od 160 konvertibilnih maraka u Republici Srpskoj ispod granice siromaštva i nedostojno čovjeka.

Crnčevići

Osim porodice Đaković, Radonja kaže da u Banjaluci, prema njegovim saznanjima, porijeklo od Nemanjića vodi još porodica Crnčević.

U ovim krajevima, potomaka Nemanjića ima još kod Šibenika, na Kordunu, kod Zagreba… – priča Radonja.

Izvor: Nezavisne