Zašto sve ostavljamo za sutra?

Prosječan Amerikanac o obezbjeđivanju starosti počinje da razmišlja već u tridesetim, u svesci ima raspored poslovnih i društvenih aktivnosti za naredna tri mjeseca, a ljetnji odmor je odavno isplanirao.

Za to vrijeme, prosječnom Srbinu su penzija i životno osiguranje misaone imenice, rokovnik mu je (polu)prazan ako ga ima, a o ljetovanju će razmišljati kad otopli. Jer, do tada, ko živ ko mrtav. Specijalizovali smo se za život od danas do sutra. Ali, to nije pojava od juče.

Na ovaj fenomen svakako utiče nedostatak novca, neizvijesnost, atmosfera nesigurnosti, jer kada se radno mjesto može izgubiti očas posla, teško će se neko usuditi da planira bilo šta. Odlaže se sklapanje braka, kupovina stana na kredit i sve stvari koje zahtjevaju bar minimalnu dozu izvijesnosti i predvidivosti. I tako, malo-pomalo, prođe život.

Da nije riječ samo o novcu i nedostatku perspektive, već da ima nešto i u mentalitetu, zapazio je i Arčibald Rajs, koji se još prije 100 godina čudio kako je obilazeći Srbiju vidio savršeno obradive površine pokrivene šipražjem i travom. Primijetio je da Srbi često obaveze odlažu za sutra i prekosutra ono što bi mogli da urade danas. Problem je, zaključio je, što se to često nikada i ne uradi.

Zbog nerazmišljanja o budućnosti, život od danas do sutra podsjeća na ono što je imperativ posljednjih godina, a to je filozofija sadašnjeg trenutka. Njeni “kupci” mahom dolaze iz zapadnih, uređenih zemalja koji su u svim tim planovima, izgubili sposobnost da žive danas. I sada uče da o budućnosti ne razmišljaju. Mi smo tu lekciju savladali iz nešto drugačijih motiva. O budućnosti ne razmišljamo jer je se plašimo. Psihoterapeut dr Zoran Milivojević podsjeća na mnoštvo knjiga i terapijskih postupaka kojima se ljudi uče da žive “ovdje i sada”, to jest da ne razmišljaju o budućnosti jer im u stalnoj pripremi za nešto što će doći, prolazi život.

“Naravno, to važi za ljude koji planiranjem pokušavaju da kontrolišu svoj život. Oni ne mogu da žive od danas do sutra i zato su veoma napeti. Kod nas je često obrnuto jer ljudi u velikom broju preživljavaju, tako da ih zanima neposredna budućnost, kako će biti sutra, sljedeće nedjelje ili mjeseca. To nije samo naš “specijalitet”, ali postoji pravilnost koja kaže da što je društvo razvijenije i bogatije, ljudi više planiraju svoj život. I obrnuto, što je siromašnije, manje se “opterećuju” budućnošću”, primjećuje sagovornik “Života plus”.

Taj manjak “opterećivanja” košta. I pojedinca i državu, upozorio je Rajs. I grad i selo. Primijetio je Rajs da srpski seljak koristi “tradiciju” kao izgovor što ne primjenjuje savremene i racionalne postupke u poljoprivredi. A istina je da bi ga oni, bar dok se ne bi na njih privikao, tjerali da više radi. U knjizi “Čujte Srbi”, nedostatak radne energije i nerazmišljanje o budućnosti Rajs objašnjava prošlošću, odnosno činjenicom da je pod turskom vlašću i najžešći rad malo koristio. Bogatio se samo ugnjetač, pa smo navikli da radimo samo onoliko koliko je neophodno. Drugi razlog leži u veoma plodnoj zemlji, pa uz malo rada imamo sve što je potrebno za život. Danas odavno više nije tako, ali navike su ostale.

Po Milivojeviću, glavni uzrok života od danas do sutra je nedostatak perspektive. Jer, kako kaže, kada ljudi razmišljaju o budućnosti, uglavnom vrte negativne scenarije, postaju zabrinuti, počinju da strepe.

“U emotivnom smislu svako razmišljanje o budućnosti postaje neka vrsta kazne jer se pojavljuju neprijatna osjećanja. Problem je kada ljudi razmišljanje o pozitivnoj budućnosti vide kao maštanje i fantaziranje jer smatraju da je izvan okvira realnosti. I zato bi neko postavljanje budućih ciljeva za koje znaju da ih ne mogu ostvariti jer nemaju uslove za to, značilo da su neuspješni. A kada misle da ne postoje uslovi za uspjeh, jednostavno ne razmišljaju o budućnosti i tako se bolje osjećaju”, kaže Milivojević.

Smiješno iz perspektive prosječnog Srbina izgledaju pitanja na razgovorima za posao “Gdje vidite sebe u narednih pet godina”? Još smješniji su savjeti poslovnih trenera o uzimanju svog života u svoje ruke, postavljanju dugoročnih planova, razmišljanju o ciljevima. Milivojević naglašava da je za neke ljude bolje da žive od danas do sutra jer imaju takve životne uslove. Drugi, koji bi htjeli nešto da promijene, treba da pogledaju u sebe, shvate snage, sposobnosti, prednosti, a da zatim definišu ciljeve.

“Takvi ciljevi su obično udaljeni u vremenu i zato je potrebno odrediti podciljeve. Šta prvo, šta poslije toga. I onda kad se ostvare neki od podciljeva, treba da se nagrade, pohvale, dožive uspješnost. I to osjećanje da se nešto može, da vrijedi, da se trud isplatio, daje motiv da se ide dalje”, kaže Milivojević.

Problem nastaje kad ne ostvarimo cilj. Kad vidimo da se trud nije isplatio. Kad izgubimo vjeru u sebe, pa se vratimo na početak. Na filozofiju od danas do sutra. Jer, svakako manje boli. Ali, u odlaganju planova za sutra koje često nikad ne dođe, prođe život. Iako bi neki takav život opisali kao promašen, Milivojević ne bi. Prema njegovim riječima, kada kažemo da smo nešto promašili, znači da smo ga gađali. Drugim rečima, da nismo uspjeli da ostvarimo neki cilj.

“Ljudi ne bi trebalo da uslovljavaju osjećanje lične vrijednosti ostvarenjem ciljeva, niti da nalaze smisao života u njima. Svako ima pravo da živi kako želi, pa neko može da bude ambiciozan, uspješan, a opet nesrećan. Zato je dobro živeti tako da se bude zadovoljan sa onim što je moguće i što je dosežno. To se dešava kada ljudi sebi postave ciljeve koje mogu da ostvare, kada u tome uživaju i žive u skladu sa vlastitim vrijednostima. A, to je moguće i kada se živi od danas do sutra”, zaključuje Milivojević.

Apatija jer “nema svrhe”

Opšta atmosfera nedostatka perspektive nas umrtvljuje, pa počinjemo da odlažemo čak i stvari koje zavise od nas i koje bismo mogli da uradimo danas – da sredimo dvorište, počnemo da učimo strani jezik, vježbamo, započnemo dijetu…

Svaku želju za akcijom ućutka glas koji kaže: “Nema svrhe da to radiš”! Milivojević podsjeća da je za dobro osjećanje i životnu energiju potrebno da imamo pozitivnu viziju budućnosti.

“Kada su želje i važni životni ciljevi ostvarivi, onda imamo energiju koja nas pokreće. U psihologiji, životna energija se naziva libido, a to je latinska riječ za želje. Ali, zbog želja možemo da se osjećamo osujećeno, frustrirano, što je veoma neprijatno. I zato mnogi ljudi odustaju od svojih želja jer smatraju da ih ne mogu ostvariti, tako da postaju skromni odnosno oni koji ne žele ili žele malo. I, zato se orijentišu na preživljavanje i životarenje umjesto da se bore za kvalitetniji život”, ističe Milivojević.

Izvor: Novosti.rs