Top 10: Filmovi koje smo precijenili (Video)

Uprkos generalno dobrim kritikama i sasvim pristojnoj zaradi na bioskopskim blagajnama, ovi filmovi nisu zaslužili baš toliko hvalospjeva koliko su ih pobrali, smatra britanski filmski kritičar Tim Robi.

10. Dvostruka igra (The Departed, 2006)

Iako je ovaj film donio Martinu Skorsezeu prvog Oskara za režiju, nakon brojnih nominacija, Robi u svojoj listi sastavljenoj za Dejli Telegraf zaključuje kako ovo svakako nije najbolji Skorsezeov film. Štaviše, odlične kritike koje je film dobio, komentariše Robi, čini se da su pisane kako bi se reditelju povećale šanse na dodjeli Oskara.

Robi priznaje da film ima nekoliko odličnih aduta, uključujući i jednu od najboljih uloga Leonarda Dikaprija, ali je sve u svemu film na kraju izgubio svoju dušu i djeluje pomalo nesređeno i samodovoljno.

Kao bolju alternativu Robi preporučuje film Džejmsa Greja “Noć je naša” (We own the night, 2007).

9. Videodrom (Videodrome, 1983)

Kritika i fanovi cijene ovaj film Dejvida Kronenberga kao jedan od njegovih najsofisticiranijih radova kojim je napravio veliki skok u pogledu kreativnosti i ideja. Međutim, Robi smatra da je u pitanju polu-ostvaren film koji briljira naročito u dijelovima sa Džejmsom Vudosom.

I sam Kronenberg svojevremeno je priznao da nije bio siguran kako da završi film, a da udovolji kritici, publici i prije svega sebi. Robi navodi kako je “Videodrom” zapravo samo skica za film, radna verzija nečega što na kraju gledaoca ne vodi nikuda.

Umjesto toga, bolje je kvalitetnije potrošiti vrijeme na Kronenbergov “Goli ručak” (Naked Lunch, 1991).

8. Dvostruki Veronikin život (La double vie de Veronique, 1991)

 http://youtu.be/QmnNrgSuQfE

Postoji nekoliko načina da posmatrate ovaj učinak kultunog Kšištofa Kišlovskog, piše Robi. “Dvostruki Veronikin život” možete gledati kao enigmatičnu dramu o identitetima, vjeri i kosmičkim šalama na račun našeg postojanja, ili kao dosadnjikavo dugačak, skoro autoironičan primjer evro-art filmova s početka devedesetih.

Britanski kritičar navodi kako je ovaj film zapravo samo jeftinija verzija filma “Tri boje: Žuto”, kao i da je bolje pogledati Linčov “Bulevar zvijezda” (Mullholland Drive, 2001) koji se identitetima bavi na mnogo zanimljiviji način.

7. Milioner iz blata (Slumdog Millionaire, 2008)

Od deset nominacija za Oskara film je osvojio čak osam, uključujući i nagrade za najbolji film, režiju, scenario, muziku… Ali kada je u pitanju njegova precenjenost, Robi se pita: “Odakle da počnem?”

Kritičar ocjenjuje da film nije, kako se to često navodi, topla ljudska priča, niti je to priča o Bombaju ili Indiji, a ponajmanje je priča o nekom televizijskom kvizu. Jedina važna priča u cijeloj ovoj priči jeste priča o britanskom trijumfu i filmu koji je neočekivao osvojio silne Oskare. Glavna zvijezda je Djeni Bojl koji je neiscrpan izvor energije i entuzijazma i koji učinio toliko toga dobrog za britansku kinematografiju.

Ali kada se sagledaju sve manjkavosti filma po pitanju radnje, junaka, stereotipa o Indiji itd, Robi kao valjaniju preporuku navodi film “Om Shanti Om” (2007), pravi zalogaj bolivudskog grijeha.

6. Živjeti (Ikiru, 1952)

Ovaj film Akira Kurosave često se navodi kao primjer istinskog remek-djela, hvaljenog i zbog filosofske potkovanosti i filmske suptilnosti.

Međutim, Robi navodi kako se suptilnost filma svodi samo na to što niko nije pred našim očima obezglavljen mačem, jer je cio film rađen po scenariju u kojem je sve utvrđeno do tančina i smisleno, čak i napadno, navedi gledaoca na željeni put.

Iako tvrdi da je film bez sumnje dobar, i za svoje vrijeme veoma inovativan i važan, Robi preporučuje gledanje “Balade o Narajami” (Narayama-bushi kô, 1983).

5. Djevojka od milion dolara (Million Dollar Baby, 2004)

Neki filmovi, kao što je Aflekov “Argo”, snimljeni su u pravom trenutku i na prečac su osvojili gomilu nagrada, ali kada ih pogledate s određene distance, čini vam se da je oko njih podignuto previse prašine. Zar vam se ne čini da “Argo” bez problema može da prođe kao films snimljen devedesetih, pita Robi.

Kao još jedan primjer takvih filmova, on navodi nagrađivanu dramu “Djevojka od milion dolara”, koji je uz silne Oskare na račun Klinta Istvuda donio drugi Oskar u karijeri Hilari Svonk.

Umjesto ove bokserske sage, Robi preporučuje “Grad izobilja” (Fat City, 1972) Džona Hjustona.

4. Sjećam se (Amarcord, 1973)

Iako grudi nikada nisu bile problem, naročito ne Federiku Feliniju, u ovom filmu čini se da ih je previše. Štaviše, toliko mnogo da odvlače pažnju za radnje filma, tvrdi Robi.

“Sjećam se” (kako je u Jugoslaviji preveden naziv filma, vjerovali ili ne), djeluje kao bespotrebno silovanje klasika “Sladak život” i “8 i po”, bar kako Robi ocjenjuje.

Za razliku od ovog filma, Felinijeve “Dangube” (I Vitelloni, 1953), su mnogo bolja drama sa elementima komedija, svjež i melanholičan film o jadranskom provincijskom gradiću.

3. Početak (Inception, 2010)

Još jedan relativno nov film koji je oko sebe digao toliko prašine jeste ovo ostvarenje Kristofera Nolana, film koji se morao gledati te 2010.

Ipak, Robi smatra kako i dalje nije jasno o čemu je zapravo ovaj film i koga bi trebalo da bude briga za sve te snove. Prema njegovom mišljenju, ovo je jedan od primjera gdje je forma olako pojela sadržinu.

Ono što na kraju dobijamo je film koji više liči na kojekakvu kompilaciju komjuterskih igara ili pak rasute dijelove nekog 007 filma. Koliko god film izgleda impresivno, nedostaje mu nešto što bi bila njegova suštinska kvalitativna odlika.

Za one koji takođe misle da je “Početak” precenjen, Robi preporučuje japanski film “Paprika” (Papurika, 2006) Satošija Kona koji u polje snova zalazi mnogo hrabrije i pametnije.

2. TV mreža (Network, 1976)

Još jedan film sa deset nominacija za Oskara, trijumfovao je prvenstveno u glumačkim kategorijama, i glumci su ti koji su iznijeli film i preporučili ga publici. Međutim, scenario Pedija Čajefskog, koji važi za jedan od najboljih dostignuća u holivudskim skribomanskim sedamdesetim godinama prošlog vijeka, danas izgleda monotono i jednostavno loše, piše Robi.

U režiji Sidnija Lumeta, film ne razvija svoje junake i njihove priče, a sa sadašnje tačke gledišta televizijska mašinerija podrazumijeva mnogo složeniji sistem u kojem osim gledanosti važnu ulogu igraju i brojni drugi parametri, smatra Robi. A nije ni sve u zaglupljivanju mase…

Za razliku od ovog filma, Spajk Li donosi mnogo bolju satiru predstavljanja afro-amerikanaca na televiziji u filmu “Bamboozled” (2000).

1. Skyfall (2012)

Često smatran kao jedan od najboljih filmova iz serijala o tajnom agentu Džejmsu Bondu, Robi ovo ostvarenje Sema Mendesa vidi kao jedan od najprecenjenijih filmova, zbog čega ga svrstava i na prvo mjesto svoje liste.

Forma u kojoj je film snimljen je prilično čudna i nekomunikativna sa gledaocem, a i uzbuđenje koje Bond nosi sa sobom javlja se samo periodično. Uz to, Havijer Bardem ima svega tri vrijedne scene, prije nego što scenario odvede njegovog izvanrednog negativca u sasvim nezaslužen, i prilično banalan, smjer.

Za svaku preporuku je uprkos dugogodišnjem ptcenjivanju, tvrdi Robi, “Dah smrti” (The Living Daylights, 1987), film u kojem Timoti Dalton debituje u ulozi 007 agenta.

Izvor: B92