Riješena misterija zagonetnog osmijeha Mona Lize

Mona Liza je vjerovatno jedna od najpoznatijih slika u istoriji zbog njenog očaravajuće osmjeha. Kada pogledate direktno u njene usne, možete primijetiti da je njen osmjeh vrlo blag, čak neprimjetan. Međutim, tek kada pogledate njene oči ili u kosu (istovremeno obraćajući pažnju i na usne) njen osmjeh postaje širi.

Zaista, dok naše oči klize Mona Lizinim licem, same prave pokrete koji animiraju njen osmjeh.

Ovi mehanizmi razlikovanja percepcije objekata na sredini i na marginama našeg vidokruga u naučnim krugovima nazivaju se “sukobom“ centralne i periferne mrežnjače.

Naime, u vizuelnom polju, centralno i periferno izazivaju različite reakcije u našem mozgu. Dok su neuroni zaduženi za centralni dio našeg vida usmjereni na vrlo mali dio svijeta (ali nam pružaju visoku rezoluciju), neuroni zaduženi za periferni vid primaju veći dio vizuelne scene.

Da Vinčijev kod percepcije

Profesor Margaret Livingston sa Harvarda prvi put je objasnila ovu pojavu kroz simulaciju. Ona je željela da sazna kako naš um doživljava Mona Lizu, a eksperiment je sproveden u Adobe Fotošopu.

Njeno rješenje misterije Mona Lizinog osmjeha je sledeće: on postaje sve očigledniji kako slika postaje zamućenija.

Prema nekim procjenama, Leonardo da Vinči slikao je Mona Lizu u nekoliko slojeva: “srećno“ lice preko “tužnog“ i tako joj dao dimenziju koja se na prvi pogled jedva nazire, ali nas zauvek zadržava omađijanim njenom ljepotom.

Alesandro Soranzo i Majkl Njuberi sa Šefild Halam univerziteta na sličan način ispitivali su sliku pod nazivom “La Bela Prinćipesa“ za koju je tek nedavno utvrđeno da ju je naslikao Da Vinči.

Studija objavljena u stručnom časopisu “Vision Research“ utvrdila je da je slikana na sličan način kao Mona Liza.

Izvor: Nezavisne