„Pisma kamikaza“, čuvanje sjećanja na vrhunsku žrtvu

Japan pokušava da zaštiti sjećanje na kamikaze tražeći da Unesko proglasi veliku kolekciju „Pisma kamikaza“ svjetskom baštinom. „Draga majko, umrijeti kao carski ratnik velika je čast. Molim te nemoj da žališ“, navodi se u jednom od njih.

Kamikaza je danas riječ koja se obično dovodi u vezu sa nečim fanatičnim i samoubilačkim. Mnogim ljudima požrtovani japanski piloti zauvijek su promijenili sliku o Zemlji izlazećeg sunca.

Međutim, ne može da se ne postavi pitanje: Šta je natjeralo desetine hiljada mladih Japanaca da se prijave kao piloti samoubice koji su obrušavali svoje avione i zakucavali ih u savezničke brodove u Drugom svjetskom ratu?

Novinar Bi-Bi-Sija imao je priliku da baš to pitanje postavi nekadašnjem kamikazi. U Nagoji u centralnom Japanu živi Tadamasa Itatsu, rastom omaleni, ali izuzetno energični 89-godišnjak sa velikim osmijehom na licu.

Uprkos tome što je teško pomisliti da je ovaj simpatični starac nekada bio fanatični pilot-samoubica, on se marta 1945. godine borio da odbrani ostrvo Okinava.

Stotine američkih i britanskih ratnih brodova i nosača aviona plovilo je prema malom ostrvu, a on je jedan od onih koje su njihovi komandanti upitali da li bi želio da se prijavi u ozloglašene „specijalne“ jedinice.

„Ukoliko bi zauzeli Okinavu, američki avioni bi mogli da koriste ostrvo kao bazu za bombardovanje glavnih japanskih ostrva. Mi, mladi Japanci smo to morali da spriječimo. U martu 1945. godine normalno je bilo da ste kamikaza. Svakoga koga su pitali je prihvatio“, sjeća se Itatsu.

Unutrašnjost njegovog doma je svetilište njegovim palim kolegama. Zidovi su prekriveni fotografijama mladih ljudi u kombinezonima. Prema njegovim riječima, oni nisu bili fanatici, već su iskreno vjerovali da svojim potezom mogu da spasu Japan od katastrofe.

„Razum vam govori da imate samo jedan život i zašto biste željeli da ga izgubite. Zašto bi to rado uradili? Ali u to vrijeme svi su željeli da se prijave. Trebali su nam ratnici da zaustavimo invaziju. Bili smo u tome riješeni i nismo se dvoumili“, ističe ponosni Japanac.

Sramota života

Srećom, Itatsu nije poginuo. Dok je letio prema svojoj meti, motor mu je otkazao i pao je u vodu. Vratio se u svoju jedinicu, ali se rat završio prije nego što je stigao da ponovo pokuša.

Dugo godina poslije rata nikome nije rekao za to, jer ga je bila sramota što je preživio. Često je pomišljao i na samoubistvo, ali nikada nije skupio hrabrosti.

Ipak, sedamdesetih godina počeo je da traži porodice svojih palih kolega, tražeći od njih pisma i fotografije. Njegova kolekcija postala je srž onoga što je danas poznato kao „Pisma kamikaza“.

„Draga majko, jedino mi je žao što nisam uspio da ti pomognem više prije nego što poginem. Ali umrijeti kao carski ratnik je velika čast. Molim te nemoj da žališ“, piše u jednoj poruci.

Veliki broj Japanaca imao je tradicionalno stvoren obrazac ponašanja koji je uslovljavao nevjerovatnu poslušnost prema caru.

Ipak, neki od njih imali su drugačiji pogled na svijet.

„Sutra, onaj koji vjeruje u demokratiju će napustiti ovaj svijet. Možda izgleda usamljen ali njegovo srce puno je satisfakcije. Fašistička Italija i nacistička Njemačka su poražene. Autoritarizam je kao kuća građena od šupljeg kamenja“, navodi Rjodži Uehara.

Itatsu smatra da „Pisma kamikaza“ treba da dobiju status kulturne baštine. „Ona su blago koje treba da se čuva i prenosi na buduće generacije“, kaže bivši kamikaza.

„Ne gledam na prošlost sa žaljenjem. Ljudi koji su poginuli uradili su to svojevoljno. Nekada sam mislio da je velika nesreća to što sam preživio. Stvarno sam želio da poginem sa njima. Umjesto toga moram da usredsredim svoje napore kako bi održao sjećanje na njih“, zaključuje Itatsu.

Božji vjetrovi

Kamikaze je složenica nastala od riječi „kami“ (Bog) i „kaze“ (vjetar). Božanskim vjetrom nazvani su cikloni koji su 1274. i 1281. godine uništili invazionu flotu Kublaj-kana i spriječili ga u njegovoj namjeri da zauzme Japan.

Sve piloti-samoubice u Drugom svjetskom ratu su podvrgavani specijalnom treningu. Prije samog polijetanja svaki pilot je prolazio kroz posebnu ceremoniju.

Od vojske bi primio posebna odlikovanja, potom bi najbližima napisao oproštajno pismo i popio svoj posljednji sake.

Svaki pilot bi prije izvršenja samoubilačkog čina letio u pravcu planine Kaimon, najjužnije tačke Japana gdje bi salutirao „Sajonara“ i zauvijek se oprostio od zemlje za koju će dati život.

Uspješno obavljen zadatak podrazumijevao je smrt. Simbol im je bio bijeli šal.

Izvor: RTS