Monstrum sa Anda: Najmasovniji serijski ubica u istoriji kome se izgubio svaki trag

Pedro Alonso Lopes iz Kolumbije, poznat i kao Monstrum sa Anda, kriv je, prema sopstvenom priznanju, za ubistvo više od 350 djevojčica, starih uglavnom između 8 i 12 godina, u Ekvadoru, Peruu i Kolumbiji.

Mnogi vjeruju da je prava cifra daleko veća. Nakon 16 godina provedenih u zatvoru u Ekvadoru, i 5 godina u duševnoj bolnici u Kolumbiji, 1998. je proglašen izliječenim i pušten na slobodu.

Monstrumu koji je tvrdio da će ponovo ubijati čim se dokopa slobode otad se gubi svaki trag. Niko ne zna da li ga je negdje sustigla zaslužena kazna, ili i dalje nekažnjeno hara u zabačenim krajevima Južne Amerike.

Lopes je rođen 1948. u Kolumbijskom mjestu Tolmija, kao sedmo od 13 djece siromašne prostituke, u najnesrećnijem periodu građasnkog rata, kada je stopa zločine u ovoj zemlji bila oko 50 puta viša nego u većini drugih. Majka ga je u osmoj godini izbacila na ulicu, nakon što ga je uhvatila u u seksu sa rođenom sestrom, i otada je gladovao, prosjačio, i, bar kako sam tvrdi, u više navrata bio žrtva brutalnog seksualnog zlostavljanja.

Sa 18 godina je u zatvoru, gdje je dospio zbog krađe automobila, doživio grupno silovanje. Svojim silovateljima se osvetio tako što je trojicu od četvorice ubio, a nakon izlaska iz zatvora počinje krvavi pir. O načinu na koj j e”operisao” najbolje svjedoči jedinstveni intervju koji je kraće vrijeme prije izlaska na slobodu dao novinaru “Nešenel Egzeminera”:

“Žrtve sam tražio na pijacama, tražio sam djevojčice sa određenim izgledom lica – lijepim i nevinim. Trebalo je da bude dobra djevojčica, koja radi sa majkom. Ponekad bih je pratio i po dva-tri dana, čekao da ostane sama. Dao bih joj neki poklončić, recimo ogledalce, odveo je izvan grada, gdje sam obećavao da ću joj dati i poklončić za majku.

Onda bih je odveo do tajnog skroviša, gdje je čekao spreman grob. Ponekad su u njemu bila i tijela ranijih žrtava. Mazio sam ih, a u zoru bih ih silovao. Izlazak sunca me je uzbuđivao. Prisiljavao sam djevojčice na seks, pa bih im rukama obuhvatio vrat. Dok je sunce izlazilo, ja sam ih davio.

Trebalo im je i po 15 minuta da umru. Bio sam vrlo pažljiv. Dugo sam bio s njima, da se uvjerim da su mrtve. Olgedalcem sam provjeravao da li još dišu. Ponakad bih morao da ih ubijem ponovo. Nikad nisu vrištale, jer nisu očekivale da će se nešto desiti. Bile su nevine. Moje male drugarice su voljele društvo. Često sam stavljao tri ili četiri u isti grob. Ali poslije nekog vremena bi mi dosadile, jer se nisu micale, pa bih potražio još djevojčica.

To je božanski trenutak, kad ih držim za vrat

Valjalo je samo ako sam mogao da im vidim oči. Morao sam da ih gledam na dnevnom svjetlu. Gledam djevojčicu u oči, i vidim kako se neko svjetlo, nekakva iskra, iznenada gasi. Trenutak smrti je dirljiv i uzbudljiv. Samo oni koji su sami ubijali mogu to da razumiju.

Kada me puste na slobodu, ponovo ću osjetiti taj trenutak- obećao je monstrum, koji je za svaki ugašeni dječiji život u zatvoru proveo oko mjesec dana.”

Poznato je da su ga nakon prvih ubistava urođeničkih djevojčica u Ekvadoru tamošnji Indijanci otkrili i uhvatili, mučili i zakopali u zemlju do vrata. Par hrišćanskih misionara ga je, međutim, oslobodio i omogućio mu da pobjegne, nakon čega je nastavio svoju gnusnu rabotu.

Da li se nešto slično dogodilo i pošto je iz neobjašnjivih razloga pušten, ili je pak još uvijek na slobodi i traga za nedužnim životima da bi ih sa uživanjem gasio, misterija je koja možda nikada neće biti razotkrivena.

Izvor: Blic.rs