Istina o CSI: Ispovijest čovjeka koji se zaista bavi ovim poslom! (Foto)

Koliko su jedne od najpopularnijih serija u posljednjoj deceniji zaista u skladu s onim što se dešava u stvarnom svijetu, predočićemo vam u tekstu koji je pred vama.

Posljednjih desetak godina televizijski su kanali preplavljeni serijama koje prate istražitelje po raznim američkih gradovima, skraćeno CSI, odnosno “Crime Scene Investigation”; u prevodu, Odjeljenje za istraživanje mjesta zločina. Od Majamija preko Njujorka pa do Las Vegasa, naši i svjetski gledaoci imaju prilike da vide kako funkcionišu današnje policije i kako se rasvetljuju zločini.

Samo, da li je baš tako? Izvršni direktor kompanije “Sorenson Forensics” iz Solt Lejk Sitija u američkoj saveznoj državi Juti, Tim Kuferšmit, kompanije koja ima poseban ugovor sa državnom i gradskom policijom, kaže da svako malo voli da pogleda neku od ovih serija. On međutim ne očekuje da će mu tako sinuti neka nova ideja ili da će gledati nešto realno.

“Gledam ih zbog zabave. Najveći broj ovih stvari se jednostavno ne dešava u stvarnom svijetu. Ne dešava se da se identifikuje nečiji DNK i da onda na računaru iskoči vozačka dozvola tog čovjeka i GPS koordinate koje vas vode do te osobe”, kaže Kuferšmit.

Međutim, zbog ogromne popularnosti ovih TV emisija javnost ima potpuno iskrivljenu sliku o pravoj prirodi njihovog posla pa je Kuferšmit sastavio top listu najvećih zabluda na ovu temu.

Na vrhu te liste je pomisao da DNK može biti skupljen i testiran sa sve rezultatima na stolu za nekoliko sati.

“Kada vidite kako oni to rade, to sve izgleda kao da se dešava momentalno”, kaže on.

U stvarnosti, potrebno je da prođe barem dva do pet dana da biste dobili rezultate, i to samo ako dođete prvi na red. Međutim, laboratorije u svim zemljama su obično pretrpane, i veliki broj njih ima listu čekanja koja može da potraje od mjesec do dva dana. Za slučajeve koji nisu prioritet dešava se da prođu i godine.

Još jedan mit vezan za istražitelje je da osoba koja radi laboratorijski posao takođe vrši i detektivski, time što juri i ispituje svjedoke i optužene, vrši hapšenja i sve ostalo što ulazi u domen policijskog posla.

“Mi se ne vozimo okolo u novim “hamerima” po plažama Majamija. Vrlo rijetko ćete naći forenzičare koji su ujedno i policajci”, priča Kuferšmit.

To je, uostalom, i logično.

“Nećete nekoga poslati na policijsku akademiju i onda ih, nakon što završe školovanje, strpati u laboratoriju. To je traćenje novca uloženog u njihovu obuku. Jednako tome, nećete angažovati naučnika i poslati ga u uličnu patrolu”, objašnjava on.

Još jedna zabluda je da forenzirači brinu o starim slučajevima i prate šta će sa njima uraditi sudovi. Zapravo, oni su rijetko svjesni kako se nešto na čemu su radili okončalo. Takođe, nikada ne jedu, ne pričaju i ne ćaskaju sa kolegama tokom skupljanja materijala na mjestima zločina ili tokom ispitivanja u laboratorijama.

Interesovanje za ovaj “zanat” je doživjelo eksploziju zahvaljujući televiziji, i mladi ljudi danas hrle na obuku za njega. Ovo se zove “CSI efekat”, koji ima i svoju mračnu stranu pošto su porote razvile prevelika očekivanja od laboratorijskih analiza i počinju sve više da oslobađaju ljude zato što ne postoji, po njihovom mišljenju, dovoljno čvrst forenzički dokaz o krivici optuženog. Akademici se u Americi već bave ovim fenomenom, sa svih njegovih strana, pa i sa strane ugrožavanja javne bezbjednosti.

Međutim, koji su tih deset najvećih mitova na listi koju je sastavio Kuferšmit?

• Kriminalne laboratorije mogu da dobiju rezultate DNK analize materijala koji su sakupili za nekoliko sati.
• Optuženi će sjediti u sobi za ispitivanje noseći istu garderobu koju je nosio tokom zločina, što će dovesti do konkluzivnih rezultata testiranja baš dok sjedate da sa njim popričate.
• Istražitelji prate slučajeve od početka do kraja i završavaju svoje istrage za par dana.
• Istražitelji će biti direktno umiješani u istragu, pretrese i hapšenja.
• Istražitelji mogu da izvuku DNK sa bukvalno bilo koje površine.

• DNK analiza daje dva rezultata: “Da, kriv je”, ili “ne, nije kriv”.
• Istražitelji ne samo da mogu da izvuku DNK sa bilo koje površine nego mogu da odgovore i na pitanje da li je iz suza, pljuvačke, znoja ili kremiranih ostataka.
• Svi ljudi se nalaze u DNK bazi podataka.
• Kada se rezultati DNK analize poklapaju, laboratorijski kompjuter će velikim crvenim slovima obznaniti da se poklapaju 99 odsto i iskočiće fotografija optuženog sa vozačke dozvole.
• Istražitelji vrše DNK testiranja dok jedu i šale se sa kolegama.

Izvor: Telegraf.rs