Vajb priča o Danijelu Blažiću i mladim džiu-džicu borcima: Sport koji gradi karakter

To nije sport samo za medalje. To je sport za ljude koji žele da izgrade sebe. Za djecu koja uče da se ne predaju. Za trenere koji stvaraju šampione, ali još više, stvaraju dobre ljude.

Iako na prvi pogled borilački sportovi djeluju kao svijet snage i fizičke dominacije, iza borbi, tatamija i snažne muskulature krije se nešto mnogo dublje, škola karaktera, discipline i samokontrole.

U tom svijetu nema lakih pobjeda, niti slučajnih uspjeha. Svaki napredak traži vrijeme, odricanje i istrajnost, a svaki poraz postaje dio puta koji sportistu gradi i jača. Upravo zato, u Republici Srpskoj i BiH sve više mladih pronalazi sebe u borilačkim vještinama poput džiu-džice, a rezultati koje postižu na evropskoj i svjetskoj sceni potvrđuju da ovaj sport ovdje ima ozbiljnu budućnost.

Džiu-džicu je mnogo više od borilačkog sporta. To je vještina koja čovjeka uči kako da ostane miran pod pritiskom, kako da misli nekoliko poteza unaprijed i kako da u najtežim trenucima pronađe izlaz.

Prema riječima iskusnih boraca, najteže je napraviti prvi korak, donijeti odluku i ući u salu. Nakon toga je sve lakše, jer se zarazite ovim sportom, postane vam način života. Pokaže vam ko ste, od čega ste napravljeni i koliko možete. Nauči vas da za svaki problem postoji rješenje, da razmišljate nekoliko koraka unaprijed i da budete strpljivi. Izgradite tijelo, izgradite duh i naučite vještinu koja će vam služiti cijelog života.

Jedan od onih koji su ovaj sport pretvorili u životni poziv je Danijel Blažić, trener, generalni sekretar kluba “Slavija” i Džiu-džicu saveza Republike Srpske, dugogodišnji takmičar, sudija sa Evropskom “A” licencom i čovjek koji je sportu posvetio gotovo dvije decenije života.

I dok se danas ime “Slavije” sve češće izgovara na evropskim i svjetskim prvenstvima, Blažić podsjeća da uspjeh nikada ne dolazi slučajno.

“12 medalja sa zvaničnih evropskih prvenstava i šest medalja sa zvaničnih Svjetskih prvenstava u posljednjih devet godina uspjeh je sa kojim se ne može pohvaliti puno sportskih kolektiva. Tajna je u ogromnoj posvećenosti i ljubavi prema ovom sportu, uz sistemski rad“, rekao je Blažić za Vajb.info.

Takvi rezultati nisu samo brojke, iza njih su sati treninga, povrede, putovanja, odricanja i radost pobjeda koje se pamte cijelog života.

Nedavni uspjeh mladog Filipa Šantića, kadetskog prvaka Evrope na prvenstvu održanom na grčkom ostrvu Krit, još jednom je potvrdio da Republika Srpska ima sportiste koji mogu stajati rame uz rame sa najboljima na kontinentu.

Blažić ne skriva ponos koji zbog toga osjeća, jer kada učenik ostvari takav rezultat, to je i najveća potvrda trenerovog rada.

Medalja koja je obilježila karijeru

Međutim, Danijel Blažić nije samo trener koji priča o pobjedama, on ih je i sam osvajao.

Kao takmičar osvojio je osam balkanskih medalja u seniorskoj konkurenciji i nastupao na brojnim evropskim i svjetskim takmičenjima.

Posebno mjesto u njegovoj sportskoj biografiji zauzima bronza sa Evropskog prvenstva u Banjaluci, medalja koja i danas ima istorijsku težinu i predstavlja jedinu evropsku, seniorska medalju za JJS RS od osnivanja saveza 1998. do danas.

“Uvijek sam sa ponosom predstavljao Republiku Srpsku i Bosnu i Hercegovinu na borilištima širom svijeta, mnogo prelijepih momenata je iza mene. Upravo je ta evropska bronza za seniore ta medalja sa najvećom težinom, jer je od 1998. godine do ovog trenutka niko nije uspio nadmašiti, iako se nadam da će uspjeti neko od mojih učenika“, istakao je Blažić.

Kasni početak, velika priča

Zanimljivo je da je Blažić u sport ušao relativno kasno, sa 18 godina, u trenutku kada mnogi već imaju godine iskustva iza sebe. Ali upravo ta činjenica njegovu priču čini posebnom.

Klub “Slavija” osnovan je 2008. godine, a on je od prvog dana dio te ideje.

“Počeo sam da treniram relativno kasno, sa navršenih 18. godina, osnivanjem džiu džicu kluba Slavija 2008. godine. 18 godina nakon, i dalje sam tu, sa istim žarom i entuzijazmom“, dodaje Blažić.

Njegova priča danas je jasna poruka mnogim mladima da nije kasno i da se put do cilja ne mjeri brzinom, nego istrajnošću.

“Ja sam zrQeo ušao u sport i dokazao da uz talenat i naporan rad, nikad nije kasno za ostvarivanje snova“, naglašava Blažić.

Trener, pedagog, psiholog

Prelazak iz takmičarske u trenersku ulogu nije bio iznenadni rez, borbe su, kako kaže, i dalje dio njega. Čak i danas, kada iza sebe ima kvalitetan pripremni period, nastupa na velikim takmičenjima i pokazuje da iskustvo i disciplina mogu parirati mladosti.

“Protekle godine borio sam se na Evropskom prvenstvu za seniore u Belgiji i otvorenom prvenstvu Balkana u Atini i uspio se popeti na pobjedičko postolje i pokazati impresivne borbe za nekoga ko nosi 35 godina na svojim leđima“, dodaje Blažić.

Ipak, trenerstvo je druga dimenzija odgovornosti. To više nije borba samo za sebe, nego borba za druge, za svako dijete koje dođe u salu sa tremom, za svakog roditelja koji se nada da je napravio pravi izbor, za svakog mladog sportistu koji sanja medalju.

“Trenerska uloga definitivno je zahtjevnija, radi se sa različitim uzrastima, karakterima, profilima. Moraš biti odličan psiholog, pedagog, motivator pa tek onda trener demonstrator“, naglašava Blažić.

Klub kao mala porodica

U klubu treniraju djeca od pet godina, pa sve do sportista koji imaju trideset. To nije samo sportska struktura, već i mala zajednica u kojoj svako ima svoje mjesto. Pet selekcija, različiti nivoi znanja i uzrasti, trening skoro svaki dan i vikendi rezervisani za takmičenja.

“U ovom trenutku imamo 16 termina sedmično, što je na mjesečnom nivou preko 60 treninga“, dodaje Blažić.

Više od polovine treninga vodi Blažić, a značajnu ulogu ima i trener Aleksandar Đukelić. Iza medalja stoji timski rad, i u sali, i van nje.

Sport koji raste, ali traži sistem

Džiu-džicu u Republici Srpskoj danas doživljava snažnu ekspanziju. Najmasovnija je sarajevsko-romanijska regija, gdje “Slavija” i “Jahorina” zajedno okupljaju više od 300 članova. Aktivni su i klubovi iz Banjaluke “Minotaur” i “Borac”, tu su “Samuraj” Gradiška, “Kraken”, klubovi u Brčkom, Trebinju, Jezeru, Doboju… Sport se širi, ali i dalje postoje praznine u gradovima gdje nema dovoljno stručnih ljudi koji bi pokrenuli klubove.

A kada se govori o potencijalu, Blažić je jasan i tvrdi da talent postoji, ali sistem često ne prati taj potencijal.

“Ključni izazovi su finansije klubova i saveza. Na Balkanu ima pretalentovane djece za borilačke sportove, rijetki uspiju da dosegnu vrh i veliki dio njih ostaje iza margine upravo zbog finansija“, ističe Blažić.

Borilački sport kao škola života

Za Blažića, džiu-džicu nije samo sport, već način odrastanja. To je škola discipline, samopouzdanja i karaktera. Djeca kroz treninge uče kako da budu bolja verzija sebe, kako da se nose sa porazom i kako da ostanu skromni u pobjedi.

“Odgovorno tvrdim da borilački sportovi mogu u ogromnoj mjeri izgradi snažne i sposobne ljude, spemne za rješavanje svih životnih problema, ljude koji služe na cast svojim lokalnim zajedinacama“, kazao je Blažić.

Džiu-džicu je individualni sport, naglašava, i to je njegova posebna vrijednost. Nema skrivanja iza tima, a svaki rezultat je ogledalo rada.

“Individualni je sport, koliko radiš toliko vrijediš… Džiu džica odlično razvija samopouzdanje i discipline…“, dodaje Blažić.

Takmičenja, putovanja i međunarodni susreti, dodaje, dodatno šire vidike. Djeca iz Republike Srpske i BiH, noseći zastavu svog kluba i zemlje, upoznaju Evropu i svijet, uče druge jezike, kulture, mentalitete i shvataju da i oni mogu pripadati velikoj sportskoj sceni.

Roditelji i dilema: Borilački sport ili ne?

Roditelji danas sve više prepoznaju vrijednost borilačkih sportova. Ipak, mnogi još uvijek imaju strahove, da li je to pregrubo, opasno, previše zahtjevno.

Blažić na to odgovara uz dozu humora.

“Postoje dvije vrste roditelja oni koji svoju djecu upišu na džiu džicu i oni koji nemaju tu sreću i privilegiju“, našalio se Blažić.

A onda ozbiljno objašnjava ono što je suština, da džiu-džicu nije sport koji uči djecu da se tuku, nego da konflikte izbjegavaju.

“Šalu na stranu, džiu džicu je skill (vještina) za cijeli život, koja nas prije svega uči da izbjegavamo konflikte i probleme riješavamo na miran način“, ističe Blažić.

Evropska i svjetska scena, sport u ekspanziji

Broj takmičara i popularnost džiu-džicua rastu iz godine u godinu. Evropsko prvenstvo na Kritu okupilo je više od 1.700 takmičara, a Svjetsko prvenstvo na Tajlandu preko 2.000. Sport postaje globalno sve snažniji, posebno u mlađim uzrastima.

Ipak, Blažić primjećuje da seniora danas ima manje nego ranije, jer mnogi prerano odustanu, najčešće zbog finansijskih i životnih okolnosti.

Sudijska uloga i pogled iz tri ugla

Danijel Blažić je danas jedini sudija iz BiH koji je u posljednjih nekoliko godina sudio velika evropska takmičenja, Grand Prix u Parizu, Evropska prvenstva, balkanska prvenstva.

To iskustvo mu je, kako kaže, donijelo novu perspektivu.

“Uloga koja mi se jako sviđa i koja mi je dala jednu novu perspektivu i omogućila da budem još kvalitetniji sportski radnik, i da na istu situaciju mogu da pogledam iz ugla takmičara, ugla trenera i ugla sudije“, naglasio je Blažić za Vajb.info.

Šta je potrebno da sport ode još dalje?

Budućnost džiu-džicua u Republici Srpskoj i BiH Blažić vidi kao svijetlu, ali pod uslovom da institucije prepoznaju potencijal. Bez sistemske podrške, sve ostaje na entuzijazmu pojedinaca, a to ima svoje granice.

“Podrška bi morala biti veća i sistemska… Zakon o sportu je poprilično loš I nedorečen…“, kritikovao je Blažić.

Kao primjer navodi Ujedinjene Arapske Emirate, gdje je džiu-džicu nacionalni sport i dio školskog sistema, sa stotinama profesionalnih trenera i jasnom državnom strategijom.

Poruka mladima: Samo uđite u salu

Na kraju, njegova poruka mladima je jednostavna i snažna, jer se sve svodi na prvi korak.

“Najteže je napraviti prvi korak, donijeti odluku i ući u salu. Nakon toga je sve lakše, zarazite se ovim sportom, postane vam način života“, zaključuje Blažić.

I možda upravo u toj rečenici leži suština cijele priče o džiu-džicuu u Republici Srpskoj i BiH. To nije sport samo za medalje. To je sport za ljude koji žele da izgrade sebe. Za djecu koja uče da se ne predaju. Za trenere koji stvaraju šampione, ali još više, stvaraju dobre ljude.

U sali “Slavije” medalje se osvajaju, ali ono što ostaje zauvijek jeste karakter.

Izvor: Vajb.info / Nevena Stanojević