Dan kad smo Brazilcima “zabili” osam golova

Dočekasmo. Srbija – Brazil. Svjetsko prvenstvo za nas tek danas “počinje”. Katar 2022 pamtiće se, sigurno, i po ovom duelu, večeras u osam. A bilo bi baš lijepo da bude “Ko nekad u osam”. Ali, ne kao u pjesmi, već kao u nestvarnoj priči. Pravoj. Istinitoj. U kojoj Brazil nije znao šta ga je snašlo kada se namjerio na naše u fudbalu.

Prije osam godina onaj poznati debakl Brazila protiv Njemačke, u vidu 1:7 u polufinalu Mundijala, mnogi su opisali kao najveći poraz čuvene reprezentacije u njenoj istoriji. Istorija, međutim, pamti i jedan veći. Primili su Brazilci jednom osam golova – i to u Beogradu. Ovo je naša priča o tome.

Te 1934. Brazil je bio učesnik šampionata planete koji se održavao u Italiji. Ali, igralo se po neobičnom sistemu, klasičnom „na ispadanje“, pa kako su već u osmini finala Brazilci ispali od Španije sa 3:1, ostalo im je da pakuju kofere iz Musolinijeve Italije, iako su važili za favorite. Umjesto u Južnu Ameriku, uputili su se – pravo u naš prestoni grad. Na jednu reprizu: valjalo je vidjeti ko je stvarno bolji, oni ili mi. Oni – jači nego na prvom Mundijalu 1930, a mi… Mi, po starom dobrom običaju, sa Tirketom i Mošom u timu. Istina, malo drugačijem timu, nego onom u čuvenom Montevideu četiri godine ranije.

Tih dana našoj reprezentaciji nije baš išlo na međunarodnoj sceni. Neuspjesi su se ređali, pa je u kvalifikacionoj grupi od tri tima, iz koje je samo jedan išao na Mundijal, zauzeto posljednje mjesto zbog remija sa Švajcarskom (2:2 u Beogradu) i kobnog poraza u Bukureštu, gdje su Rumuni 16 minuta prije kraja golom došli do pobjede od 2:1, koji im ama baš ništa nije značio jer su sa tri boda u Italiju otišli Švajcarci.

Dešavala se tada i smjena generacija u postavi „orlova“ koji su, nerijetko, izlazili zajedno „Kod srpskog kralja“. Naravno, kada je o srpskom dijelu reprezentacije riječ. Ali, bilo je u toj novoj ekipi i članova iz Hrvatske. Vrlo važnih šrafova u timu, kojih nije bilo u Montevideu 1930. godnine zbog tadašnjeg bojkota jugoslovenske selekcije usljed preseljavanja sjedišta Saveza iz Zagreba u Beograd.

Kada je zakazan prijateljski meč, za taj čuveni 3. jun 1934, selektor Boško Simonović, čuveni i svima toliko dragi „Dunster“, odlučio je da startnu postavu čine i neki igrači koji nisu igrali protiv Brazila na mundijalskom debiju, i mundijalskom čudu „orlova“ – pobjedi od 2:1 četiri godine ranije. Zapravo, novi tim je tog čuvenog dana istrčao na teren BSK-a u formaciji 3-4-3 i izgledao je ovako:

Na golu je bio tada 25-godišnji Zagrepčanin Bartol Čulić, u odbrani je bio njegov vršnjak iz Rijeke Ivan Belošević, zatim 21-godišnji Splićanin Jozo Matošić kome je to bio tek drugi reprezentativni nastup, te tri godine stariji BSK-ovac Ivan Stevović.

U veznom redu je bio „Lembika“, 21-godišnjak iz Osijeka Gustav Lehner, godinu dana mlađi Svetislav Glišović iz BSK-a, inače potonji trener Crvene zvezde, pa neka nama poznata imena – Milorad Arsenijević „Balerina“, tada već iskusan, 28-godišnjak, a i mlada legenda, Aleksandar Tirnanić „Tirke“, koji je Brazilu dao gol na Mundijalu kao 19-godišnjak, a u rodnom Beogradu ga dočekao čekajući svoj 24. rođendan.

U napadu, uz 25-godišnjeg BASK-ovca Aleksandra Tomaševića, „Dunster“ se opredijelio za provjerene snage: još jednog 25-godišnjeg igrača, Đorđa „Đokicu“ Vujadinovića, i dvije godine starijeg mu saigrača iz BSK-a, legendarnog Blagoja „Mošu“ Marjanovića.

Na stadion Beogradskog Sportskog Kluba došlo je tog 3. juna 1934. čak 12.000 ljudi ne bi li vidjelo mogu li „orlovi“ da razmahnu krila, a zapravo, da vide koliko su moćni ti Brazilci, za koje se uveliko pisalo da su nepravedno ispali sa Mundijala nedjelju dana ranije.

I, sve je isprva bilo kao u pjesmi. Nekoj brazilskoj. Ili, „brazilijanskoj“, možda je pravilnije reći, jer se tada, u našoj tadašnjoj zemlji, država našeg tadašnjeg rivala zvanično nazivala „Brazilija“. Plesali su i bijeli i crni igrači u bijelim dresovima i plavim šortsevima gostujuće ekipe, koja je pred početak meča optrčala u krugu oko centra i pozdravljala domaću publiku.

A publika je bila u šoku od onoga što su Brazilci radili. Po nekoliko puta su driblali istog čuvara, po nekoliko minuta, bez prekida, držali loptu u svom posjedu, a imali su nekoliko šuteva ka nesigurnom golmanu Čuliću a da nisu ni svi gledaoci seli na svoja mjesta. „Ala crnac juri!“, dobaci neko iz publike nakon što su dva tamnoputa igrača „Brazilije“ toliko izdriblala nesrećnog Stevovića kome je to bio vrlo slab dan, da je pravo čudo da nam mreža nije bila napunjena do vrha.

Prednjačio je jedan od dvojice najboljih igrača Brazila, Voldemor, koji je triput mogao da se upiše u strijelce i prije osmog minuta. Baš tada je lijevo krilo tuklo jako po lopti sa deset metara, ona se odbila od stative, ili direka kako se tada govorilo, zatim se odbila i o palog golmana Čulića, ostavši da samuje na pola metra od crte. Leonidas je, sa njuhom za gol, odmah pritrčao i ispisao 0:1 na semaforu.

I, tada je počelo da se dešava ono što je malo ko očekivao.

Naši, autsajderi u ovom duelu, gubeći od favorita – nisu odustajali od jedinog recepta za uspjeh u takvim situacijama: vjerovali su da je nemoguće, ipak, moguće.

Ma koliko to nemoguće djelovalo…

Za svoju lošu partiju, Stevović se iskupio već u prvom narednom napadu naših: Glišović je jako šutirao, golman je skočio za loptom, ali mu je „Iva“ izbio iz ruku i poravnao na 1:1. Kada je Leonidas uhvatio „makazice“ u 15. minutu, što je naišlo na sjajnu odbranu golmana Čulića, „Politika“ je u svom sutrašnjem izdanju tu situaciju opisala riječima jednog gledaoca sa tribina stadiona BSK-a.

„Fini su igrači! Ovo vrijedi četiri banke!“

No, priča o cijeni ulaznica za istorijsku utakmicu nije toliko bitna, koliko ona sama. A da će biti posebna, baš zbog one vjere u nemoguće, najavio je 23. minut: usred inicijative Brazila, koji su nastavili da izluđuju nesrećnog Stevovića, završnicu kontre naših započeo je Tirnanić: u padu je dodao loptu Vujadinoviću, ovaj mu vratio, pa je uslijedio centaršut za Tomaševića. Kad ono, na iznenađenje „Brazilijanaca“, napadač BASK-a je propustio „bubamaru“ Glišoviću, a 20-godišnji klinac iz BSK-a matirao golmana za 2:1.

Brazil je, međutim preuzeo potpunu kontrolu. „Lijeva polutka“ Leonidas je predriblao u 35. minutu skoro čitav naš tim i, od stative, smjestio loptu u mrežu za 2:2, postavivši tako konačan rezultat prvog poluvremena.

„Bolji su, brate, i treba da pobjede!“, doviknu tada neko sa tribina, a neko drugi „Ovi crnci su pravo čudo Božje!“.

Boško Simonović je riješio da nešto promjeni tokom predaha. Mora tako, jer se u “stare mijehove novo vino ne sipa”. Za novu ideju, bila su potrebna nova lica. Umjesto indisponiranog Stevovića, u vatru je bacio 26-godišnjeg defanzivca zagrebačkog HAŠK-a Ivana Gajera, a umjesto napadača Tomaševića, koji je tražio da bude zamijenjen „jer u BSK-u nije navikao da se vraća natrag“ (stvarno), u igru je ušao Ivan Petrak, tada 23-godišnji Zagrepčanin, takođe iz HAŠK-a, ali vezni igrač, koji je obožavao da šparta lijevom stranom terena. I, kako to obično biva, „Dunster“ je napravio pravi posao iako je Petraku to bio reprezentativni debi i iako su “orlovi” zaigrali sa izmijenjenom formacijom.

Istina, tri minuta po povratku iz svlačionica brazilski centarfor Armandinjo je donio prednost svojoj ekipi iskoristivši dodavanje sa krila, no onda počinje ples „orlova“, kao nikada prije.

I kao što niko nikada potom nije uradio Brazilu.

Na krilima vjere u čudo, samo dva minuta poslije primljenog gola, Mošin slobodan udarac je morao da bude ponovljen zbog preranog izletanja Leonidasa iz živog zida, a „repriza“ je bila savršena: lopta se od stative zarila u mrežu, ispaljena poput projektila. I, tu je počeo da se nazire kraj „Brazilijanaca“. Jer, svega tri minuta kasije debitant Petrak je bio brži od rivalskog beka i, ispruživši nogu baš kada je on poželio da izbije loptu, poslao je u gol za 4:3 i vođstvo koje više nije bilo ugroženo.

Minut 62. donio je euforiju na tribine stadiona BSK-a: Đokica je propustio loptu Tirketu, ovaj je predriblao nekoliko igrača, išao sam pa iznenadno dodao loptu mladom Glišoviću a ovaj, iz punog trka, zakucao za 5:3.

„Zbunili se crnci!“, dobaci jedan gledalac, euforično.

Tek potom su se zbunili, jer nisu znali šta ih je snašlo: do 50. minuta su vodili sa 3:2, u 62. su gubili 5:3, a onda su u periodu od 76. do 78. primili još dva gola. Najprije je Tirke centirao tako dobro da su gol mogli da postignu i debitant Petrak i Moša, a kako je golman nesigurno probao da uhvati loptu, naš tandem ga je grudima prosto ugurao u gol. Bugarski sudija Nikola Došev pogodak priznao jer je u pitanju bila borba za loptu, tada dozvoljena i na takav način.

Dva minuta kasnije, Tirke se, zasluženo, upisao u strijelce: sa ivice kaznenog zatresao je mrežu za nevjerovatnih 7:3. Pet minuta prije kraja Matošić je na svom drugom reprezentativnom nastupu skrivio penal koji je Voldemar iskoristio, a nekoliko sekundi prije kraja Đokica Vujadinović pronalazi Mošu Marjanovića koji sa 18 metara pogađa mrežu za konačnih i istorijskih 8:4.

„Zar je moguće da vaš tim nije učestvovao na Mundijalu?“, pitao se zbunjeni a veliki Leonidas.

„Ne pamtim ovakav poraz. Čudi me da je vaša ekipa ostala kod kuće, umjesto da se bori u Italiji“, dodao je njegov saigrač Voldemar.

Ni sudija nije bio ravnodušan.

„Ovi Brazilijanci su pravi vragovi. Čuo sam za njih da igraju odlično, ali su me iznenadili svojom igrom u prvom poluvremenu. To je bilo nešto kolosalno… A nikada još nisam vidio jugoslovensku reprezentaciju da igra tako dobro kao što je igrala u drugom poluvremenu. Bio sam prosto iznenađen. To je bila igra kakvu nisam vidio odavno ni od najboljih evropskih reprezentacija… Pobjeda je apsolutno zaslužena, vaša navala bi se slobodno mogla nazvati – mitraljesko odjeljenje“, rekao je sudija Dosev.

A najmlađi član tog „mitraljeskog odjeljenja“, 20-godišnji strijelac iz redova BSK-a, Svetislav Glišović, uz osmijeh je, na banketu upriličenom poslije meča „Kod srpskog kralja“, oslikao kakva je atmosfera neophodna da bi se nešto timski uradilo.

„Čudi me da su naši pobijedili Brazilijance u Montevideu (na prvom prvnestvu svijeta) sa tako malim rezultatom (2:1). Uostalom, nije to čudnovato, igrali su „starci“ (Zanimljiva izjava, jer… Golman Milovan Jakšić je na mundijalskom debiju imao 20 godina, „Milutinac“ Milutin Ivković 24, Dragoslav Mihajlović „Vampir“ 23, LjUbiša „Leo“ Stefanović 20, Momčilo Đokić „Gusar“ 19, Branislav Bane Sekulić 23, Milorad „Balerina“ Arsenijević 24, Tirke je tada imao takođe samo 19 godina, Moša 22, a Ivica Bek 20, baš kao i Đokica Vujadinović). „Da, igrali su starci“, nastavio je mladi Glišović, pa uz smijeh dodao „Podmlađen tim zadovoljava se samo sa osmicom. Najzad, hvalim Boga da smo razbili maler“.

A mi smo razbili predrasudu da je poraz Brazila od Njemačke njihov najteži u istoriji. Kada je o konačnoj razlici riječ – da, ali kada je o broju primljenih golova riječ – ne. Istina, poslije tog čudesnog junskog popodneva 1934. na stadionu BSK-a mi nikada nismo pobijedili Brazil. Nikada potom. Ali, niko nikada poslije toga nije ni dao Brazilu osam komada.

Najviše golova u nekoj međunarodnoj utakmici, Brazil(ilijan)ci su primili u Beogradu. Protiv tima kog više nema. Na stadionu kog više nema. U priči koje ne bi ni bilo pred vama, da je nismo izvukli ovako 88 godina staru i servirali vam je uz riječi koje je juče izgovorio Dragan Stojković Piksi, selektor “orlova”, kao odgovor na pitanje jednog brazilskog novinara:

– Brazil? Brazil je u sada svom zlatnom dobu. Brazil ima šansu da pobijedi, ali… ima je i Srbija. Ne bojimo se nikoga u svijetu, čak ni Brazila. Izvinite, ali tako je.

Zato, Brazilci… Ne zamjerite ako Piksijevi “orlovi” polete ka podvigu.

Jeste, svijet misli da je to nemoguće, ali… poput sopstvenih fudbalskih predaka, oni vjeruju da je i nemoguće – moguće.

Kao što sa njima zajedno vjeruje i cijela Srbija.

“Izvinite, ali tako je”, što bi rekao naš selektor.

Izvor: novosti.rs