Prvi put sa ocem na Borčevom stadionu

Sjećam se prve fudbalske utakmice kojoj sam prisustvovao. Otac me odveo na banjalučki gradski stadion, igrali su Borac i Osijek sa Drave. Znam da smo karte kupili na prvoj biletarnici kod kasarne, a potom uplovili u gungulu i metež kod starog ulaza za stajanje. Uveo me otac na stadion na ramenima. Smjestili smo se na sam obod južnog stajanja, bliže zapadnoj tribini.

Uz povremene odmore, stari me držao na ramenima cijelu utakmicu pošto sam bio manji od radnog stola na kojem sada pišem. Sjećam se da je bio pun Borčev stadion i da je eksplodirao kada je Borac dao gol. Mahao sam nekim svilenim crveno-plavim šalom i pljeskao rukama. Ne mogu sa sigurnošću da kažem, ali mislim da je Osijek uspio do kraja da nam da gol i da je utakmica završila rezultatom 1-1. Čika Ilija, Bog da mu dušu prosti i njegov semafor, tako malenom mi nisu bili baš na liniji preglednosti. Od tada me često stari vodio na stadion da gledamo utakmice Borca, uglavnom na jug i povremeno na zapad. Sjećam se da je govorio, a i dan danas to kaže: “Stajanje je za stadion”.

Utakmice su bile naš ritual

Kafa, pivo, sok u Ariji i na stadion. Utakmice vikendom su bile naš ritual. Mi klinci smo tada igrali fudbal po svim zamislivim i nezamislivim površinama. Ono što je karakterisalo taj fudbal pored raznoraznih stativa je i širok dijapazon prekršaja kojih nema u sudijskim priručnicima. Enac, tri kornera, penal i slično. Kod tih prekršaja tražilo se da se odmakneš tri metra, nakon čega bi bilo “aj buraz nisi na borčevom”.

Borčev je bio sinonim za nešto veliko, možda i najveće na svijetu.

Kada sam porastao dovoljno veliki da mogu preći sam preko glavne ulice, nije bilo potrebe da me Džoni vodi na utakmice. Ostalo je sjećanje na ta naša fudbalska otac-sin druženja vikendom.

“Najbolji doživljaj u mom životu”

Supruga od mog drugara radi kao nastavnica srpskog jezika i književnosti u jednoj prigradskoj školi. Jednom prilikom, učenicima je zadala pismeni zadatak sa temom “Najbolji doživljaj u mom životu” ili nešto tako. Kada je pregledala pismene zadatke, naletila je i na rad učenika kojem je najbolji doživljaj u životu bio prvi odlazak na stadion sa ocem.

Opisao je do tančina sve, sa onom dječijom iskrenošću i emocijom koju sam i ja osjećao. Od punog stadiona, golova, gužve i galame okolo… Nije izostavio ni “debelog čovjeka” koji je cijelo vrijeme skakao, galamio i navijao za Borac. Dječak je napisao da mu je upravo on idol od tog trenutka. Taj “debeli” i dan danas voli da zagalami, pogotovo kada ide u sječu badnjaka i obuče vuneni prsluk sa zlatiborskom šarom.

Zašto ovo pišem i koga ovo interesuje?

“Roditeljska tribina”

FK Borac je pokrenuo akciju “Roditeljska tribina” sa ciljem povećanja gledanosti, popularizacije Borca i omasovljenja crveno plave armije. Koliko puta ste rekli u sebi, kada ja dobijem dijete pa kad ga odvedem na stadion, zamišljali momenat da svog omladinca uhvatite za ruku i povedete ga da pogleda fudbal “za vel'ke”. Ja još uvijek živim za taj trenutak, a vama koji ste u prilici da to uradite, pomalo i zavidim.

Već od sutra možete sebi ispuniti davnašnju želju. Vaspitavajte svoju djecu da vole Borac, jer je to njihov klub, jedan od simbola njihovog grada. Borac ima dušu, koliko god se neki trudili da to ospore. I trajaće Borac, zapamtite to! Trajaće dok god budemo svoju djecu dovodili da ga gledaju i bodre.

Ne igra se na Borčevom stadionu “bogzna” kakav fudbal, ali uz malo sreće možete da prisustvujete magiji kao što je bila ona protiv Sarajeva kada smo se izvadili iz minusa od 2-1, Đelmićeve čarolije protiv Želje, Krunićeve bombe- doduše u našu mrežu. Dogode se momenti poput onoga kada su na istočnoj tribini bila prisutna djeca sa Kosmeta, kada je vladala neka neopisiva pomješanost, sreće, tuge, ponosa i prkosa.

U tim momentima osjetite da ste živi. Nema para i kreditnih kartica koje to kupuju. Ostaje samo sjećanje. Meni moje sjećanje kada me stari vodio na fudbal ne blijedi ni nakon 25 godina.

Ponovo se zakotrljala lopta na Borčevom stadionu

Banjalučki Borac kreće u novu borbu sa vjetrenjačama, a igrači na novi sizifovski posao. Nenametljivo kao i uvijek, odrađene su pripreme. Opet su klub morali da napuste neki od nosiloca igre.

Sigurno je da će momci na čelu sa stručnim štabom, ostaviti srce i zadnji atom snage na terenu. Ima da grizu, jedu i poginu za svaku loptu. Većina njih su djeca ovog grada, djeca Borca i zaslužuju bezrezervnu podršku. Uslovi u kojima rade i treniraju moraju da izazovu poštovanje svih.

Dođimo na stadion da podržimo momke u crveno-plavim dresovima. Dovedite svoje klince na utakmice, jer su i oni jedan od temelja budućnosti kluba. Borac će da traje dok Vrbas teče i dok njegova mladost dolazi da ga gleda, Borac nema rok trajanja.

A titula?

Titula nam ne treba jer Banjaluka ne čeka titulu, Banjaluka voli Borac!!!

A.Knežević/ Banjaluka.com

Foto: Borac Banjaluka