Premijera predstave “Sabirni centar” u NPRS

U srijedu 18. oktobra sa početkom u 20.00 časova, na Velikoj sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske, premijerno će biti izvedena predstava “SABIRNI CENTAR” autora Dušana Kovačevića, u adaptaciji Ivana Velisavljevića i Marka Misirače, i u režiji Marka Misirače. Premijernim izvođenjem predstave “SABIRNI CENTAR” zvanično će biti otvorena 88. sezona Narodnog pozorišta RS, a tom prilikom će biti i dodjeljene nagrade za najbolja umjetnička ostvarenja u prethodnoj pozorišnoj sezoni NPRS.

“Sabirni centar”

• Adaptacija: Ivan Velisavljević i Marko Misirača
• Autor: Dušan Kovačević
• Reditelj: Marko Misirača
• Dramaturg: Ivan Velisavljević
• Stručni saradnik: Vladan Vukliš
• Scenograf: Dragana Purković Macan
• Kostimograf: Jelena Vidović
• Scenski pokret: Miljka Brđanin
• Muzika: Petar Topalović
• Audio dizajn: Petar Bilbija
• Dizajn svjetla: Miljenko Bengez
• Lektori: Milorad Telebak i Nataša Kecman
• Inspicijent: Belinda Božičković
• Sufler: Svjetlana Popović

U predstavi su korišćeni stihovi pjesme All Along the Watchtower Boba Dilana u prevodu i prepjevu Ivana Velisavljevića (A duž cijele stražarnice kule).

Uloge:

Ličnosti u kući:

• Mihajlo Vuković, profesor u penziji. Blagodaran, tih čovjek. Pri kraju života pokušao da osnuje Gradski muzej narodne revolucije. Đorđe Marković
• Tetka Angelina, proživjela vijek u kući profesorovoj. Podigla Ivana i Sonju. Nataša Ivančević
• Ivan Vuković, sin profesora Mihajla. Oduvijek bio porodični problem. Takav i ostao. Ljubiša Savanović
• Leposava lepa pekarka, prva komšinica. Žena pokojnog Marka Pekara. Slađana Zrnić
• Miroslav Horvat, berberin od pamtivijeka. Majstor brijanja i zanovijetanja. Profesorov prijatelj od prvog, predratnog brijanja. Brat pokojnog Josipa Horvata Jože. Boris Šavija
• Jelena Poljokan, doktorica, energična i savjesna žena. Ćerka čuvenog upravnika Gradske bolnice, pokojnog dr Poljokana. Miljka Brđanin
• Irfan, bivši novinar. Napustio novinarsko zvanje i prešao u „slobodne istoričare“. Zlatan Vidović
• Bahro Konj, harmonikaš. Svirao nekad po svadbama, sa pokojnim Salkom Ruzmarinom.  Bojan Kolopić
• Ličnosti u sabirnom centru:
• Pokojna Milica Vuković, žena profesora Mihajla. Umrla u najljepšim godinama. Takva i ostala. Snježana Štikić
• Pokojni Josip Horvat Joža, bivši ratnik, čovjek čvrste građe i čvrste misli. Otac pokojnog Janka Horvata.  Siniša Vučićević
• Pokojni Janko Horvat, vijek proveo za kafanskim stolom. Dva puta napuštao kafanu da vidi kakvo je vrijeme i treći put kad je umro. Visprena danguba. Aleksandar Stojković
• Pokojni Marko Pekar, umro od tuge za pekarom, onih godina kada je uvođenje „male privrede“ bilo daleka budućnost. Strašno ljut na živu ženu. Goran Jokić
• Pokojni doktor Poljokan, za života bio nadaleko čuven i cijenjen ljekar. Taj glas ostao i poslije njegove smrti. Boško Đurđević
• Pokojni Salko Ruzmarin, harmonikaš prije i poslije smrti. Nadimak Ruzmarin dobio od silnih svirki po svadbama. Prostodušan i tužan čovjek. Dean Batoz
• Događa se u Banjaluci, 1990. godine.

Umjesto biografije i riječi reditelja

Predstava Sabirni centar po tekstu Dušana Kovačevića okupila nas je, u jesen 2017. godine, da udruženim snagama ispričamo svoju verziju ove priče. Odlučili smo da se vratimo u ne tako davnu prošlost, u Banjaluku i Krajinu 1990. godine, uoči rata u Hrvatskoj i BiH, u doba početka privatizacije i pljački velikih firmi pod maskom „stimulisanja privatnog biznisa“, i kroz ideju profesora istorije o stvaranju Gradskog muzeja narodne revolucije u želji da očuva tekovine NOB-a, lociramo kada je i kako (ponovo!) počelo i kako se razvijalo ludilo na ovim prostorima. Da se zapitamo da li je sve bio privid i koliko je taj privid trajao? Posebno mi se učinilo zanimljivim vratiti se u to vrijeme i u te okolnosti danas kada je na snazi opšti revizionizam i kada političari masovno koriste i zloupotrebljavaju ideološku dezorijentisanost naroda na ovim prostorima. Ova predstava bi tako mogla da funkcioniše na više nivoa: i kao društveno-politička groteska i kao intimna porodična drama.

Sabirni centar je prva koprodukcija između Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banjaluke i Pozorišta Prijedor iz Prijedora. Namjestilo se – i hvala upravama ovih kuća na tome – da budem reditelj koji će „uvezati“ ova dva pozorišta. Imao sam sreću i zadovoljstvo da od nekih ranijih vremena pratim glumačke ansamble ovih kuća prvo kao gledalac, potom da se srećem sa većinom od njih na brojnim pozorišnim, filmskim i TV projektima, kao organizator, asistent režije… Onda je došlo do direktne saradnje – diplomsku predstavu, takođe po Kovačeviću, radio sam sa prijedorskim i banjalučkim glumcima u prijedorskom teatru. Danas su mnogi od tih ljudi među mojim najboljim i najbližim prijateljima i rad u ova dva ansambla osjećam kao nešto najljepše i najprirodnije što ovaj posao može da nam pruži. Ovom prilikom moram da se sjetim Djelidbe Skendera Kulenovića, predstave koju smo u Pozorištu Prijedor radili u jesen 2012. godine, koja je rado igrana i koja je na brojnim festivalima donijela nagrade svim učesnicima. Predstava Sinovi umiru prvi Mate Matišića izvedena je premijerno u zimu 2016. godine i takođe je imala više nego uspješan repertoarski i festivalski život. Djelidbe više nema na repertoaru jer su nas neki divni ljudi napustili. Sinovi i dalje „umiru“ na repertoaru banjalučkog teatra i na gostovanjima. Nadam se i želim predstavi Sabirni centar dug i uspješan život i radost glumcima koji u njoj igraju.

Marko Misirača

Banjaluka.com