Zašto je ljubav ljekovita

Ljubav se sastoji od mnogo malih i velikih akcija, od osjećanja, pažnje, razumjevanja, ljepote i dobrote.

Zamislite pilulu, koja sadrži sve ove elemente i koju uzimate u dnevnim dozama – pa nikad vas više ni glava ne bi zaboljela! Ne možemo da kapsuliramo doze ljubavi, ali to nas ne sprečava da ljubav primjenjujemo, konzumiramo, primamo i pružamo svakodnevno, u svim našim odnosima i interakcijama.

Šta treba da imamo da bi nam život bio pun ljubavi?

I kad to pomislimo, odmah se zabrinemo, jer sigurno nam nešto nedostaje. Nemamo partnera. Djecu. Zavidan uspijeh i puno prijatelja. Ili imamo sve to, ali smo toliko obuzeti brigama i strahom, da nam se čini da smo zbog ljubavi pod stalnim stresom.

Za ljubav nam ne treba ništa, osim ljubavi. Samo treba s vremena na vrijeme da osjetimo svoje puno prisustvo u životu i odmah ćemo se ispuniti ljubavlju. Ljubav je stalno prisutna, samo je mi nismo stalno svjesni.

Kad se osvjestimo, kad uhvatimo trenutak sadašnjosti i uspijemo da se stopimo sa njim, postanemo svjesni ljubavi i doživljavamo njenu silinu. A ona briše sve naučeno – sva pozitivna razmišljanja, sve vježbanje uma koje smo praktikovali da se smirimo i povežemo sa sobom, ljubav počisti snagom pozitivnosti koju ne možemo da pronađemo u svom umu, jer um nema tu snagu.

Ljubav nas momentalno uzemlji i učini zahvalnim što postojimo i što dišemo. Ona to čini stalno, kroz milion malih i velikih akcija, kroz osjećanja, pažnju, razumjevanje, dobrotu i ljepotu. Ljubav čini da se osjećamo nagrađeno samo zato što prisustvujemo, što svjedočimo, što se nalazimo tu gdje jesmo.

Što gledamo dijete kako trči i smije se. Što nam je pahuljica sletila na nos. Što nam je mačka skočila u krilo i počela da prede. Što je drvo tako rascvjetano i mirišljavo. Što ptice cvrkuću. Što nam neko uzvraća pogled. Što nam sve na svijetu uzvraća pogled, ako umijemo da gledamo. Što smo sami i sićušni u beskrajnom kosmosu, nevažni i nezamjenljivi, jedini takvi na svijetu u ovom trenutku. Što nikada nismo sami, ma koliko da smo sami i sićušni. Što nam se neko osmjehuje. Što nam se sve osmjehuje, ako umijemo da uputimo osmijeh. Što čudo nije nešto što treba da se desi i uvjeri nas da čuda postoje, nego je čudo što postojimo i što o čudima razmišljamo. I čudo je kako to uopšte možemo da zaboravimo, a zaboravljamo i pored tolike ljepote i magičnosti života koji se u nama, kroz nas i oko nas vrtloži, uvire i izvire na toliko čudesnih načina.

Zaboravljamo ljubav. I nje nema samo kad je zaboravimo. Kad samo brinemo o tome šta nam još sve treba i šta još moramo da uradimo, da postignemo, da budemo, da stvorimo, da smislimo, prevaziđemo i pronađemo. Zaboravimo da zastanemo, makar jednom dnevno, da samo budemo.

Da posmatramo, upijamo, osjećamo – da popijemo ozdravljujuću pilulu ljubavi, dnevnu dozu povjerenja u život, opuštenosti i radosti zbog neba, sunca, kiše, disanja, pogleda i osmijeha.

Izvor: Nezavisne