Razgovor sa Jelenom Ristić : Svijetla strana Srbije (VIDEO)

Kako izgleda ispit iz ekonomije kada je bodri Novak Đoković? Kako su jedno drugom bili podrška u vezi dugoj osam godina? Kako prijateljstva poput onog sa Robertom De Nirom pomažu u humanitarnim akcijama? O Novakovoj i njenoj želji da se u Srbiji dobre vijesti dosele na naslovne strane, baki koja je naručivala pjesme na lokalnoj radio stanici za svaku njenu peticu. O svemu tome, i još mnogo čemu, govori Jelena Ristić.

Razgovor sa Jelenom Ristić, djevojkom Novaka Đokovića i direktorkom fondacije koja nosi njegovo ime, počeo je u beogradskom Domu omladine. Povod – druženje sa mališanima iz hraniteljskih porodica i dodjela novogodišnjih paketića.

O Jeleni Ristić se u javnosti malo zna, iako je kao neizostavni dio svih Novakovih uspjeha stekla veliku popularnost.

„Nisam osjećala potrebu da iskačem iz okvira moje uloge, a to je da sam Novakova djevojka. Ni sada je ne osjećam jer stvarno uživam u životu i nemam potrebu da vičem na sva zvona, iako sam presrećna. Ja koristim priliku da pomognem nekom drugom. Imamo više mogućnosti nego neko drugi danas u Srbiji, i mi to koristimo na ovaj način”, rekla je Jelena Ristić gostujuću u emisiji TV lica na Radio-televiziji Srbije.

Pomenuta akcija je samo jedna u nizu onih kojima se bavi „Fondacija Novak Đoković”. U početku nije bilo lako nagnati ljude u inostranstvu da pomognu djeci u „tamo nekoj Srbiji”.

„Bilo je teško, ali s obzirom da imamo tako vrijednog ambasadora poput Novaka, mnogo nam je lakše nego drugim fondacijama. On svojim ponašanjem na terenu i van njega motiviše ljude da izađu iz svoje zone sigurnosti. Tako su ljudi, najviše iz Amerike, vrlo darežljivi kada su u pitanju donacije”, otkrila je Jelena Ristić.

Kada je jedna zemlja u stanju u kakvom je Srbija danas, teško je odlučiti se na koju stranu usmjeriti pomoć. Za Jelenu i Novaka, međutim, dileme nije bilo kome se valja posvetiti.

„Dosta ljudi se ne fokusira na djecu, jer tu rezultati nisu vidljivi istog trenutka. Želimo da utičemo na sistematsko poboljšanje obrazovanja, uslova u porodici i društvu. Spremni smo da čekamo i deceniju, ako treba. Takođe, djece je sve manje. Mi odumiremo kao nacija. Ova djeca će za 30 godina da naslijede ovo društvo i da budu Srbija koju mi tako iščekujemo”.

Prvi preduslov da biste pomagali drugim porodicama jeste da ste i sami srećno odrastali.

„Moji roditelji su moja dva anđela. Dali su mi krila da poletim visoko, i više nego što je možda bilo dozvoljeno u vrijeme rata, ekonomskih i političkih problema. Tu je i sestra. Moja cijela porodica je moj oslonac i nešto što bih voljela da i druga djeca dožive”.

Kada je sama bila mala, od Djeda Mraza je željela samo jedno.

„Petice. Bila sam veliki štreber. Od malih nogu smo u porodici pričali o tome da odemo u inostranstvo da studiramo. A to je značilo da moramo da budemo najbolji u školi i da doprinesemo nekom stipendijom, jer roditelji sami to ne bi mogli da nam omoguće”.

Srbija je zemlja u kojoj na naslovnim stranicama novina mahom stanuju loše i negativne vijesti. Ljudi su to prihvatili kao neminovnost. Zbog toga i priča o njenoj vožnji gradskim prevozom u Beogradu, i prijatnim iskustvom sa kontrolorom u istom, dobija na značaju.

„Mi smo istrenirani da ne vidimo dobre stvari, nego loše. Okrećemo strane na skandale i i tračeve, a ne na neke lijepe i pozitivne vijesti koje će nam biti neka vrsta svjetla u tunelu. Moja vožnja trolom nije značajna, ali mi je drago da je kondukter dobio pohvale. Ljudi rijetko uzimaju telefon u ruke i slikaju prijatne situacije, uglavnom su to saobraćajne nesreće, svađe, tuče. Zatvorili smo oči pred dobrim, a ima ga toliko puno oko nas. Moja je želja bila da ohrabrim ljude da se fokusiraju na lijepe stvari”.

Razgovor je dalje nastavljen u Ljigu. U „Školici života”, koja je uz pomoć „Fondacije Novak Đoković” otvorena u lokalnom naselju Kadina Luka. Jelena Ristić je govorila o tome šta je značilo ići u školu u Beogradu u zloglasnim devedesetim godinama prošlog vijeka. Tačnije, priča se povela o incidentu kada su joj, na ulici, „skinuli” patike.

„Bosa sam se vratila kući. Moja tadašnja simpatija me je na krkačama nosila, da se ne isprljam. To je bilo na Dorćolu, gdje sam na bazenu 25. Maj provodila ljetnji raspust. Ja nikada nisam razumjela zbog čega su to radili. Ja ne znam da li su željeli da pokažu neku vrstu nadmoći, ili su im stvarno bile potrebne patike”, govorila je kroz osmijeh Jelena Ristić o nemilom događaju.

Došlo je vrijeme da, prvo starija sestra, a zatim i ona sama, odu u inostranstvo na studije. Rastanak je nešto sa čime se teško nose svi članovi porodice, ali niko kao majka.

„Za moju majku to je bio veliki šok. Ona nas ni dan-danas nikada ne prati na aerodrom, samo nas dočekuje. Toliko joj teško pada”.

Kako bi rasteritila roditelje finansijskog tereta, Jelena je paralelno sa studiranjem u Italiji i radila.

„Svašta sam radila. Ništa mi nije bilo teško. Radila sam čak i u kladionici. Tamo mi je najteže bilo da se nosim sa duvanskim dimom. Ja sam radila za šankom i davali su mi bakšiš kada bi njihov tim pobjedio. To je bilo interesantno”.

Uporedo sa njenim školskim uspjesima, Novak Đoković je bilježio uspjehe na teniskom terenu.

„Sa Novakom sam napravila balans u vezi. On je iz nedjelje u nedjelju napredovao u svojoj karijeri, dok se studiranje odužilo – tu je jedan ispit, drugi, nikad kraja. Zbog toga smo mi od svakog mog ispitnog roka pravili Gren slem. Uvijek smo poštovali jedno drugo i nismo ugrožavali ambicije jedno drugom”.

U početku je, za njih dvoje, problem razdvojenosti bio gotovo pa nepremostiv.

„Kako smo se viđali, to je bila naučna fantastika. Ja sam studentkinja koja je finansijski jedva otišla u inostranstvo, a on je bio teniser koji isto nije imao para da finansira skup put. Avioni su za nas bili svemirske letjelice, mi to nismo mogli da dostignemo. Dovijali smo se kako ćemo da se viđamo, kako će naša veza da uspije. Ali on je čak dolazio i na moj ispit, sjedio je u posljednjem redu dok sam ja bila naprijed, što mu je profesor dozvolio. On tad naravno nije bio poznat. On je meni uvijek pružao podršku, kao ja njemu na turnirima”.

Nakon studija, Jelena se zaposlila, a ona i Novak su počeli da žive zajedno. Ni to u prvi mah nije išlo glatko i bez određenih problema.

„Nakon tri godine našeg zabavljanja, došli smo do prekretnice. Odlučili smo da živimo zajedno. Međutim, u Monaku je mnogo teško da se nađe posao. Sve je jako zatvoreno. Ja sam se, igrom slučaja, zaposlila u jednoj naftnoj kompaniji. Radila sam tamo godinu dana i to je bila nemoguća misija za našu vezu. U jednom trenutku Novak mi je rekao: ‘Ljubavi, ne može ovako’. Dok sam studirala, tačno se znalo kada sam slobodna i kada mogu da mu se posvetim. Sada, na poslu, stalno sam bila u kancelariji i nije bilo mogućnosti da naša veza opstane. Zato smo tražili neko drugo rješenje”.

Dakle, život djevojka sportiste, pa još tako uspješnog i ostvarenog kao što je Novak Đoković, iziskuje mnogo odricanja.

„Djevojka svakog sportiste se odluči na kompromis. Njihove karijere su vrlo kratkog roka. Mi smo sa 35 godina mladi ljudi a oni se smatraju starim ljudima. Kada se završi karijera, onda je to vrijeme žene. Do tada, sav fokus je usmjeren na muškarca. Njihova profesija zahtijeva punu podršku, kako bi oni mogli da izađu na teren i kažu: ‘Nemam problema, ni ljubavnih ni nikakvih, ja sam srećan čovjek i mogu da se fokusiram na svoj posao'”.

Medijski prostor ispunjen je vijestima o dobrotvornim večerama u Njujorku i Londonu koje je organizovala „Fondacija Novak Đoković”. Kada se pročita da je na istim prikupljeno i do dva miliona dolara, često se zaboravi sav trud koji je prethodno uložen kako bi se „face” svjetskog džet seta ubijedile da pomognu baš jednoj školi u Ljigu ili „Školici života” u Kniću.

„Novac se prikuplja prodajom karata, donacijama ali i preko sponzora. Nama je Milutin Getsbi predložio tu strategiju, koji ima puno iskustvo i stvarno nam puno pomaže. To je omogućilo ovu školu ovdje, ali i narednih deset koje ćemo raditi. Pored toga što smo dobro prošli na humanitarnim večerama, mi smo uspjeli i da osvojimo te ljude tamo, pa će oni, i nezavisno od humanitarnih događaja, da doniraju svoj novac”.

Na pomenutim aukcijama ponuda je raznolika – kako to ljudi vole da kažu, „od igle do lokomotive”.

„Svi ti milioneri su se namučili da zarade svoj novac i niko ga ne daje olako. Vi morate da budete jako dobri prodavci. Imamo umjetnička djela, egzotična putovanja, nakit, razna iskustva sa poznatim ličnostima, što je vrlo teško obezbijediti. Mnogo je začkoljica koje otežavaju prikupljanje novca. Čak i kada mi objavimo da je donirana određena suma novca, nama tek predstoji ogroman posao da prikupimo taj novac jer se on ne daje isto veče. Mi moramo da zovemo te ljude i podsjećamo koliku su sumu novca obećali”.

Kako uopšte ubijediti slavne ličnosti da se uopšte pojave na jednom takvom događaju?

„Uz pomoć Milutina Getsbija. Uz pomoć ljudi koji su prijatelji sa njima. Dolazili su nam, meni jako drag, Ričard Brenson, Ana Vintur, pa i Boris Beker. Između nas je uvijek postojalo poštovanje i jako lijep odnos sa Borisom, koji je humanitarac veliki. Što se tiče saradnje njegove i Novakove, i kako je do nje došlo, je van mog dometa i nešto o čemu ja ne želim da pričam. Takođe, Robert De Niro i njegova žena Grejs su naši prijatelji dugi niz godina i oni su nam pružili podršku maksimalno. Novak je osvojio mnoge ljude širom svijeta i oni, kada čuju njegovo ime, drago im je da dođu i pomognu”.

Nije iznenađenje da se ljudi najviše raspituju i najviše traže mogućnost da igraju tenis sa Novakom Đokovićem.

„U Americi su opsjednuto tenisom, mnogo ga vole. Zadovoljstvo im je da kažu da su prebacivali sa Novakom Đokovićem, prvim teniserom svijeta. I oni, čak i prije nego što počne aukcija, umiju da kažu kako su ‘spremni da daju 200.000 dolara ako Novak dođe da igra sa njima na njihovom imanju. Ma, 300.000 dolara’. Mi, nažalost, to ne možemo i oni moraju da se prilagođavaju Novakovom rasporedu. Imamo prostora za dva meča u toku godine, i baš je naporno da se to organizuje”.

„Školica života” u Ljigu i dodjela paketića spadaju u dobre vijesti. Ono što, kao što smo rekli, Novaku i Jeleni mnogo smeta jeste to što se u Srbiji uglavnom plasiraju samo loše vijesti. Oni žele da se dobre vijesti probiju na naslovnu stranu.

„Mislim da možemo da se kolektivno izborimo za to, da krenemo da širimo taj trend. Moramo da istaknemo koliko je bitno da narod, umjesto da kada ustane čita o tome ‘ko je zaklao koga’, ‘ko je podmetnuo kome’, čita ‘sređena je šuma’, ‘zasađeno je drvo’, ‘pomogli su djeci’, ‘opremili su bolnicu’. Kada to narod pročita poželjeće da i sam nešto tako uradi”.

Jelena Ristić i Novak Đoković su, velikim radom i trudom, obezbijedili sebi visok standard života. Ipak, umjesto na nekoj elitnoj destinaciji, Jelena je odlučila da dio svog vremena provede u Ljigu sa njoj nepoznatom djecom.

„Meni ništa nije palo sa neba. Kada neko gleda izdaleka to ne može da zna. Ja sam u životu dobila i više nego što mi je trebalo, jer ja sam, baš kao i Novak, zadovoljna sa malim stvarima. Srećna sam što imam priliku da podijelim ono što imam sa nekim ko nema. Uvijek bih to izabrala. Dolazim iz porodice koja je uvijek dijelila kada je imala. Ja ne bih znala drugačije”.

Porodica ju je naučila još nečemu…

„Ne želim da mi nameću mediji ili stereotipi kakva treba da bude djevojka sportiste, odnosno tenisera. Ko ja treba da budem, to ja znam. To su me roditelji naučili. Ja se ne mijenjam zbog Njujorka, Londona, zbog toga što sjedim u loži na Vimbldonu ili Ju-Es openu. Ovo sam ja, i Novak me voli zbog ovoga što jesam”.

Postoji razlog zbog koga je prva „Školica života” otvorena baš u Ljigu. Jelena Ristić je tu provela veliki dio djetinjstva.

„Svoje ljetne i zimske raspuste sam provodila u Ljigu. Nisam igrala video-igrice, igrala sam se isključivo napolju. Moja baka je, za svaku moju peticu, naručivala pjesme na lokalnom radiju. Svi su me znali po Ljigu, po tim peticama”.

Na samom kraju, dobijamo priliku i da upoznamo Jeleninog ponosnog djedu. Jeleni je najteže bilo da uvede javnost i u taj, za nju vrlo poseban i intiman odnos.

„Sa ovakvom djecom uvijek treba živjeti i uživati. Ona su sve u životu. Od mojih unuka Jeka je bila uvijek najbolja (smijeh)”.

Razgovor, koji je mogao sa nesmanjenim žarom da traje u nedogled, tu se završio. Jeleni je već narednog dana predstojila otvaranje nove „Školice života”, u Kniću.

Izvor: RTS