Damir Urban: “Sve pada, sve je pomalo depresivno, a tako i rock scena”

Poznati pjevač hrvatske estrade, Damir Urban, koji je svoje mjesto na samom vrhu rock scene učvrstio svojim dubokim glasom i interesantnim načinom pjevanja, prije par dana je ponovo sa svojim bendom posjetio Banjaluku i svoje fanove počastio pjesmama sa novog EP-a, ali i starim, dobro poznatim numerama.

Tom prilikom imali smo čast popričati sa ovim svojevrsnim umjetnikom o nadolazećem albumu, dokumentarcu koji je trenutno u pripremi i muzičkoj sceni.

Kažu da ste jedinstveni na ovim prostorima što se tiče tekstova koje pišite i muzike koju pravite; da li se s tim slažete i da li biste sarađivali sa nekim bendovima iz BiH?

– Ne mislim da smo jednistveni ni po čemu. Radimo najbolje što možemo, radimo najbolje što znamo u datom trenutku. Možda je to nekad ništa, a možda je nekad puno, zavisi koliko možemo, koliko smo umorni ili bistri. U BiH ima dobrih bendova i izvođača, ali možda nemaju prostora, možda smo mi krenuli u nešto zahvalnije vrijeme, pa sad imamo priliku pokazati ono što radimo. Problem je što mnogi ovdje nemaju priliku da pokažu svoju vrijednost. Što se tiče saradnje, naravno da ima vrijednih izvođača, ali bi bilo nezahvalno nekog izdvojiti. Ne radimo to ni kod kuće, a kamo li ovdje. Iskreno, u zadnje vrijeme nekako odbijam manje više sve saradnje. Nakon ploče sa Stjepanom Hauserom što sam radio i dueta sa Vatrom, nemam želju, bar sljedećih par godina, sa nekim sarađivati. Pa, čak i da postoji neka dobra prilika ja bih je sad odbio.

Primijetili smo da imate veoma dobru komunikaciju sa publikom; u toku izvođenja kao da ste u transu. Da li je to dio scenskog nastupa ili, kao što kažu, prirodna reakcija?

– Zna se desiti da dođem sebi u jednom trenutku i skužim da se ne ponašam baš najbolje prema publici. Ali, ovako nastupamo i sviramo već dvadesetak godina i ja ne znam drugačije. Ne mislim da je to trans, niti bilo šta specijalno, ali ne znam drugačije. Nemam namjeru to mijenjati, niti znam kako. Ako to nekom izgleda kao trans, meni super (smijeh).

Recite nam nešto o novom EP-u Kundera koji ste snimali u izolaciji, bazirali ste ga na knjizi Milana Kundure. Kako je raditi u izolaciji i kako ste došli na tu ideju?

– Zapravo, u izolaciji je samo snimljen materijal, a rađen je u periodu od godinu dana, do dvije, u našoj prostoriji, ili u pauzama na koncertima, ili u kombiju, hotelu, pa čak i na tonskim probama. Kad smo skupili dovoljno pjesama, shvatili smo da te pjesme traže možda malo drugačiji pristup, pa smo tražili studio gdje svi možemo uživo snimati. Nismo htjeli da se služimo tehničkim mogućnostima da sviramo posebno, pa popravljamo, već smo htjeli da sviramo kao bend, kao i na koncertima uživo, pa šta bude. Međutim, nijedan studio ne nudi dovoljno mirnu atmosferu; to su uvijek mjesta kroz koja mnogi ljudi prolaze, kao željezničke stanice, pa smo bili prinuđeni da potražimo kuću. Čak smo imali varijantu da snimamo u Bosni i Hercegovini, međutim prijatelj na Žumberku nam je ponudio kuću i u par dana smo se gore preselili. Čak nismo imali internet niti mobilnu vezu.

EP je u stvari najava za novi album. Recite nam nešto o njemu, da li ćete zadržati isti zvuk ili ste možda krenuli u drugom smijeru?

– Obično kada ljudi rade EP prije novog albuma, on se ponovi na samom albumu. Naš EP je album za sebe, ove pjesme se neće naći na albumu. Album sadrži novih 11, 12 pjesama. Kada smo slagali EP, složili smo ovih šest stvari i učinilo nam se da to zvuči dobro i zaokruženo kao cjelina. Tu smo stali. Što se tiče albuma, snimljen je u isto vrijeme, sve pjesme su snimljene u istom periodu, ali ćemo se potruditi da kroz miksanje i kroz sam odabir pjesama album bude nešto drugačiji od ovog.

Planirate izdati i dokumentarac uz album…

– Tačno. Mi smo zapravo sve ovo mogli izdati u istom trenutku, jer je sve snimljeno, međutim s obzirom da dokumentarni film nije gotov odlučili smo sačekati. Snimali smo neke naše razgovore, dodatke iz grada i još uvijek radimo na tome. Film je zapravo jedan dokumentarno-eksperimentalni film. Nadam se da će čak zaigrati u nekim kinima, ali naravno u specifičnim kinima, ne mislim na neke 3D projekcije (smijeh). Vjerujem da će ga ljudi gledati, ne samo fanovi, već i oni koji ne znaju ništa o nama, pa čak i oni koji nas ne vole će sigurno uživati u filmu i u atmosferi.

Kako komentarišete današnju rock scenu?

– Ono što meni smeta je to što se čak i neki bendovi u koje ja polažem nadu prebrzo predaju. Od momenta kada nađu neku formulu koja prolazi i kada ih ljudi prihvate, oni se više ne mijenjaju. To meni smeta, jer svi na neki način pokušavaju da se svide publici pod svaku cijenu. A druga stvar je ta što rock scena nije izuzeta od svega ostalog. Sve pada, sve je pomalo depresivno, a tako i rock scena.

Da li planirate neku od svojih pjesama prenijeti na platno?

– Možda ne, ali vam moram reći da sam neka platna prenio u pjesme.

Možete li nam nešto izrecitovati za kraj, nešto što vam je posebno drago?

– Ovo je refren jedne od novih pjesama:

“Kasno je
kasno je za ljubav
i odjednom
i za mržnju prekasno.
Prošetajmo među budne
odšetajmo… pa što bude.
Usnuo oduvijek žudi
da sve pamti dok se budi”….