Zašto mladi izbjegavaju ozbiljne veze i sve kasnije stupaju u brak

Nekada se podrazumijevalo da kad se poljubiš sa nekim, vi postajete par. Danas može da dođe i do seksa, a da se i dalje pitamo šta nam je taj neko. Nekada je logičan slijed poslije završetka školovanja bio brak, danas bismo prvo malo da putujemo i da se posvetimo sebi. Nekada je bilo normalno da se vjenčaš sa prvom ljubavlju, danas bismo da isprobamo i drugu, treću, petu…

Jasno je da ne važe više ista pravila kad su u pitanju partnerski odnosi, ali prije nego što optužimo mlade da bježe od ozbiljnih veza jer su razmaženi, nezreli i nespremni na odgovornost, trebalo bi da pogledamo okolnosti. A one su, činjenica, danas znatno drugačije nego prije nekoliko decenija. Psihoterapeut OLI metoda Ivana Đorđević podsjeća da je ekonomsko-socijalno stanje u našoj državi ranije bilo stabilnije i mladi su se osjećali zaštićeno bar u smislu osnovne egzistencije.

“Trenutno, nažalost, to nije slučaj. U tom smislu, mladi shvataju brak prilično ozbiljno, u smislu obaveza i ne ulaze olako u njega, što i nije za kritikovati. Svakodnevno izloženi sve nesigurnijoj budućnosti i nemogućnosti planiranja, opšti je utisak da “čekaju neka bolja vremena”. Sa druge strane je potreba za životom u zajednici jer je čovjek i socijalno biće. Taj sukob otežava donošenje odluke za stupanje u brak”, pojašnjava sagovornica Đorđević.

Da se u brak ulazi sve kasnije, potvrđuju i podaci Republičkog zavoda za statistiku. Prosječna starost mladoženje u 2013, bila je 33,2 godine, a nevjeste 29,7 godina. Deceniju ranije, muškarci su u brak ulazili sa 31,7 godina, a djevojke sa 27,9. I mada je materijalna situacija ozbiljan razlog, svakako nije jedini.

“Osoba koja ne razumije svoje emotivno stanje, nema mogućnost kontrole svojih impulsa, ne prihvata nedostatke partnera, ne može da bude fizički odvojena od njega, ne toleriše nezadovoljstvo u braku, nema volju da konstantno unapređuje odnos i ne preuzima inicijativu, nije baš pogodan partner, naročito ne za ozbiljnu vezu ili brak”, opominje naša sagovornica.

“Mladi su danas “razmaženi” u smislu da se nisu dovoljno suočavali sa odgovornostima jer su bili previše zaštićeni od strane roditelja. Teško je biti odgovoran zbog nedostatka opcija, teškog dolaženja do posla, neizvjesnosti kad je u pitanju budućnost. Takođe, tu su i trendovi u partnerskoj ljubavi, poput površnih odnosa, lakog prekidanja veza, “šema” i “kombinacija”. Uticaj imaju i iskustva iz primarnih porodica gdje su bili izloženi odnosu roditelja koji nije za ‘poželjeti'”, kaže Đorđevićeva.

Mada su nekada muškarci bili optuživani da bježe od ozbiljnih veza, sada im se po tom stavu približavaju i žene. Strah je zajednički imenitelj kod pripadnika oba pola, s tim što su njegovi uzroci različiti.

“Muškarci se plaše da neće moći dovoljno da zarade da bi izdržavali porodicu, da će ih brak “zarobiti” i da će tako izgubiti slobodu. Žene se pitaju da li će se osjećati sigurno sa partnerom, da li mogu da se pouzdaju u njega. Strahuju da ne ostanu samohrane majke, da ne postanu žrtve djece i kuhinje, da ne budu kao njihove majke, da se muškarci ne promjene toliko da postanu ljenji ili ‘švaleri’ “, ističe psihoterapeut.

Nije zanemarljiv ni uticaj medija koji promovisanjem uzbudljivog singl života i hedonizma odvraćaju mlade od vezivanja. Holivudski filmovi i serije ubjedili su nas da dobre prilike, bilo da je riječ o cipelama ili partnerima, čekaju iza ugla i da ih samo treba zgrabiti.

“Niko sa zdravim razumom ne bi zanemario uticaj medija na život “običnog čovjeka”. Ali, ljudi nisu pasivni primaoci informacija, već bića koja imaju sposobnost rasuđivanja i donošenja odluka, (ne)prihvatanja određenih trendova u društvu. Znači, mediji djelimično pokreću način razmišljanja, zatim to dolazi do generacija bez dovoljnog prisustva roditelja, mislim prije svega na kvalitetno vrijeme provedeno sa djecom. Na kraju, imamo materijalno stanje i nedovoljan lični razvoj. Bio bi to više paket uticaja nego što možemo da nađemo samo jednog krivca”, kaže psihoterapeut.

Kad je riječ o psihološkom sklopu osobe, sposobnost donošenja odluke za ulazak u brak povezana je sa emocionalnom zrelošću, podsjeća naša sagovornica.

“Ta vrsta zrelosti podrazumijeva razvijanje određenih sposobnosti, poput one da se vlada sopstvenim emocijama, da se podnesu frustracije i odricanja koje brak ili ozbiljna veza donose, da se ne posmatra crno-bijelo, već iz više različitih pozicija, da se podnesu suprotstavljene emocije prema istoj osobi, da postoji volja za ulaganje u vezu i inicijativa za održavanje svježine u istoj. Činjenica je da su ove emocionalne kompetencije kod svih nas manje ili više razvijene, ali rad na njima bi svakako poboljšao i ubrzao proces donošenja odluke za ulazak u vezu. Mladi se zapravo plaše sopstvene emocionalne nezrelosti koja bi mogla da bude problem u porodici”, zaključuje naša sagovornica.

SINDROM PORODIČNOG GNIJEZDA

U našoj zemlji djeca žive sa roditeljima i kad debelo zađu u četvrtu deceniju. Iako djeluje da su ušuškani, pa nemaju ni želju ni potrebu da takvo stanje mijenjaju, psihoterapeut objašnjava da praksa govori suprotno.

“Nisam sigurna da je to realno stanje “ušuškanosti”, više varljiv osjećaj. U praksi, klijenti tog doba uvijek imaju želju da se osamostale i preuzmu odogovornost, međutim uvijek postoji neko “ali”. Najčešće je materijalno stanje opravdanje, mada ne uvijek. Neki ljudi se plaše odvajanja jer ih roditelji nisu podsticali da razvijaju osjećaj samostalnosti. Drugi bi, pak, otišli samo ako ih sigurno čeka “novo gnijezdo”. Treći se plaše neuspjeha. Svaka indvidua je priča za sebe”, podsjeća Đorđevićeva.

Izvor: Novosti/Prva.rs