“Sve ono što doživljavamo pekar, seljak i ja”

Bend od pet “dječaka” rodio se 1985. godine u Sarajevu. Svih ovih godina ostali su dosljedni svojoj muzici, a tako će biti i ubuduće. Oni su Crvena jabuka.

Dražen Žerić – Žera

Mnoge generacije odrasle su uz njihove pjesme koje uvijek nađu put do naših srca. Za sebe kažu da su obični ljudi, a ne neke specijalne zvijezde koje se muzikom bave samo iz koristi. Frontmen grupe, Dražen Žerić – Žera voli čuti zvuk žice i uzdaha, emocije koje je danas ubila digitalija. Razgovarali smo sa Žerom o jednom od najistrajnijih bendova bivše Juge.

Kako su izgledali počeci Crvene jabuke?

– To je jako davno bilo i bili smo mladi. Dakle, počeli smo dobro i sve je bilo uspješno, ali nas je potresla saobraćajna nesreća 1986. godine, u kojoj su poginula dva člana benda. Prevazišli smo to i poslije je sve išlo svojim tokom.

Koliko je bilo teško probiti se na muzičku scenu osamdesetih godina?

– Bilo je teže nego danas u svakom slučaju. Sad sve to zavisi i šta smatrate kao probijanje na scenu. Tada su bili jači i teži kriterijumi, nisi tako lako mogao doći do studija i zato ploča nije bilo. Danas, nova tehnologija omogućava da možeš kući snimiti CD, pa čak i na USB.

Kako biste Vi objasnili današnji “moderni” muzički pravac?

– Ne mogu to komentarisati. Ne pratim to da mogu realno procijeniti. Ne samo ovdje nego inače na prostorima bivše Jugoslavije. Uglavnom se bavimo samo sobom i kolegama iz svog doba.

Koliko je rat uticao na Vašu muziku i nastupe?

– Nije. Naše pjesme su ostale u ljudima i oni su se odazvali na naše koncerte. Ja sam civil. Ja nisam u tim budalaštinama. Nikog ne krivim i nikog ne mrzim, nikog ne osuđujem za sve što je bilo. Možda kad tad neko svjetlo se upali, pa ljudi pogledaju i političare malo sklone iz svog života.

Ostali ste doslijedni svom muzičkom pravcu. Kako ste uspjeli u tome?

– Nije to pravac, to je jednostavno ono kako se osjećam i kako razmišljam. Dakle, to je jedna neopterećena stvar. Bavimo se ljubavnom tematikom i životnom svakodnevnicom. Sve ono što doživljavamo pekar, seljak i ja, mislim na seljaka koji radi u polju a ne onog po vokaciji. Život jednog običnog čovjeka.

 Kako je nastala pjesma Jazz ba? 

– To je zezancija stara 30 godina. Naslušao sam se svakakvih gluposti od Slovenije do Makedonije. Ta pjesma je postigla veliki uspjeh, a mi smo je preko zezancije snimili. Postala je popularnija nego neke druge pjesme. Mladi Slovenci je vole, vole je i u Zagrebu i Makedoniji mada ne znaju šta znači “kofrčiš” ni “š'a je bona”, ali je i dalje pjevaju.

Godinama imate isti imidž…

– Ovo mi je perika. (smijeh) Šalim se. Nije to imidž, sve naše pjesme i ono što nosimo predstavljaju jednog običnog čovjeka.

Kako je poslednji album prošao kod publike?

– Pa svi koji kažu da albumi dobro prolaze, lažu. Diskografija je propala i tiraži su jako mali kad porediš sa tiražima prije rata, a za to je kriv internet. Publika je ostala. Nama je dobro jer nam je bitno da pjesma dođe do ljudi, ali diskografima nije dobro. Cilj je da pjesma završi u srcima ljudi ako može, ako ne može onda je pjesma loša. Album je simpatičan jer smo radili duet sa Bebekom. Ja sam ga zvao i da nije prihvatio možda ne bi radio ovu pjesmu, njegov glas mi nekako leži.

Kada Vas možemo očekivati u našem gradu?

– U Banjaluku ćemo brzo doći. Banjaluku volimo, jer publika uživa u našim pjesmama kako sad tako i prije rata.

Po čemu ćete pamtiti ovu godinu?

– Puno putuješ, puno sviraš. Djeca su još godinu starija. Kao i svaka druga.