Ko je važniji – ti ili ja?

Da li je važnije šta ja mislim, želim, osjećam ili ono što ti misliš, želiš, osjećaš?

Čije su potrebe važnije- moje ili tvoje?

Ko je važnije ljudsko biće- ja ili ti?

U raznim podjelama ljudskih bića možemo da napravimo i onu na empate i psihopate.

Empate su oni koji saosjećaju sa drugima i kojima su drugi važni, nekad čak važniji i od njih samih, a psihopate su oni kojima drugi nisu važni, gledaju samo sebe. Gaze sve pred sobom zarad ostvarenja svojih ciljeva.

Ovo nisu prave definicije i nisu u potpunosti precizne, ali poslužiće za ovaj tekst.

Postoje ljudi koji će se odreći sebe zbog drugih. Svoje potrebe će staviti iza tuđih, udovoljavaće svima samo ne sebi. Misle na sve osim na sebe. To na prvi pogled djeluje velikodušno i humanistično. Ali, kada se malo bolje zagledamo u tu pojavu, možemo da vidimo i koliko je to neodgovorno. Prema sebi i prema drugima. Ako nismo svjesni svojih potreba i ako ih smatramo nevažnim, ne možemo da vodimo računa o sebi. To nadoknađujemo nekom vrstom trgovine.

“Svega sam se odrekla zbog tebe, red je da me voliš i ostaneš uz mene.”

“Sve sam ti dao, tražim samo malo ljubavi.”

U drugoj krajnosti imamo psihopate. One koji gledaju samo sebe i svoje potrebe, a druge ljude ne vide kao bića nego kao sredstva za ostvarenje svojih ciljeva i zadovoljavanje svojih potreba. Oni prate sebe i svoje impulse ne uzimajući u obzir druge ljude.

Od nekadašnjeg prenaglašavanja zajedništva i važnosti drugih, danas smo previše popustljivim vaspitanjem došli do prenaglašavanja individualizma i negiranja značaja drugih.

Htjeli mi to ili ne, živimo među ljudima, i jedini način da optimalno funkcionišemo je da tu činjenicu uzmemo u obzir i vodimo računa kako o sebi, tako i o drugima.

Jedna priča iz supermarketa koja kruži internetom dobro ilustruje današnje pretjerivanje u praćenju sebe i svojih potreba.

Priča se odvija na kasi. Tu su starija gospođa i iza nje majka sa djetetom. Dijete baca stvari, udara stariju gospođu, galami. Starija gospođa zamoli majku da malo smiri svoje dijete, na šta majka odgovara:

“Ja moje dijete vaspitavam da bude slobodno i nesputano. Neću da mu usađujem nikakve ideje u glavu, samo će shvatiti šta je dobro a šta nije kad bude spremno za to.”

Iza majke sa djetetom se nalazi mladić koji sve to sluša i posmatra i bez rječi uzima teglu marmelade, otvara je i sipa majci djeteta na glavu. Ona se uznemiri i kaže “Šta to radite??? Otkud Vam ideja da mi sipate teglu marmelade na glavu???”, na šta joj je mladić odgovorio “Znate, i ja sam vaspitan slobodno, i uvijek pratim svoje potrebe. Sada sam poželio da Vam istresem teglu marmelade na glavu pa sam to i uradio. Nije dobro za mene da se sputavam.”

Priča se završava tako što starija gospođa insistira da plati teglu marmelade koju je mladić prosuo.

Shvatili ste poentu.

Kao što nije dobro sputavati sebe i uvijek svoje potrebe stavljati u drugi plan, tako nije dobro ni stavljati sebe iznad i ispred svih drugih.

Rješenje je kao i obično u ravnoteži. Voditi računa o sebi i svojim potrebama, ali uzimati u obzir i druge ljude.

To znači ponekad se zauzeti za sebe i uraditi nešto što drugima nije po volji, a ponekad privremeno zanemariti neku svoju potrebu zato što procjenjujemo da je u tom trenutku važnije da smo tu za nekog drugog, nama važnog i bliskog.

Majka male bebe će privremeno svoju potrebu za snom ili bavljenjem nekim svojim hobijem staviti sa strane i starati se o svom djetetu. Zato što je ono još uvek jako malo i nemoćno i zavisi od nje. I to je u redu.

Pretjerivanje je kada majka “djeteta” od 15 godina i dalje nastavlja da služi svoje čedo, ne vodi računa o sebi, ne ode kod frizera da bi djetetu kupila treći par skupih patika.

Odgovor na pitanje iz naslova “ko je važniji- ja ili ti?” je da smo svi podjednako važni, ali da je svako odgovoran za sebe, svoje potrebe i svoje odnose sa drugim ljudima.

Svakodnevno preispitivanje može da pomogne i da vas usmjeri.

Pitanja poput ovih takođe mogu da pomognu:

“Šta mi sad treba?”

“Kako da zadovoljim ovu potrebu?”

“Koliko sam danas udovoljavao/la sebi, a koliko drugima? Kako se osjećam s tim? Da li se osjećam uravnoteženo po tom pitanju?”

“Šta je to što ću danas da uradim za sebe, a šta za druge?”

Izvor: emocionalnainteligencija