Kako uslovljavamo ljubav i pravo na postojanje?

Šta je potrebno da bi nas drugi voljeli?

Šta je potrebno da bi nas drugi smatrali vrijednim ljudskim bićem?

Kakvi treba da budemo da bismo bili prihvaćeni?

Tačni odgovori:

*Da bismo bili voljivi kao biće dovoljno je da postojimo,

*Da bi neko bio vrijedno ljudsko biće dovoljno je to što je ljudsko biće,

*Da bismo bili prihvaćeni dovoljno je da budemo to što jesmo (uz poštovanje drugih i normi međuljudskog ophođenja)

Ali, na žalost, odrastamo u društvu u kom se vjeruje da to nije tako. Vjeruje se da moramo da se uklopimo u određena pravila i obrasce kako bismo bili dostojni ljubavi i poštovanja. Da moramo da postojimo na određeni način kako bismo imali pravo na postojanje.

I kroz sva ta pravila nekako se gubi ono jednistveno, autentično i neponovljivo u svakom ljudskom biću.

Poruka je “Nisi dovoljno dobar takav kakav si, ali ovo su uputstva kakav treba da budeš”.

Ta uputstva za život, poruke o tome kakvi treba da budemo i kako da se ponašamo dobijamo u najranijem djetinjstvu, najčešće od roditelja, koji su ih naslijedili od svojih roditelja i tako unedogled.

U transakcionoj analizi se ta “uputstva” nazivaju drajveri, i ima ih pet, a to su:

Budi savršen!

Nema ništa loše u tome kada neko teži visokim ciljevima i želi da ostvari dobre rezultate. Problem nastaje kada neko svoja postignuća koristi da bi vrednovao sebe kao ljudsko biće. Takvi ljudi sebi i drugima postavljaju nemoguće standarde, teško im je da se opuste i ne uživaju u svojim postignućima.

Moraju uvijek da budu u pravu i ne podnose kritike i sugestije.

Šta ljudi sa ovim drajverom govore sebi?

“Ako nisam savršen ne vrijedim ništa.”

“Niko ne može da me voli zato što nisam savršen.”

“Nikom neću dozvoliti da mi se približi zato što se stidim svoje nesavršenosti.”

“Ne smijem da pogriješim.”

Požuri!

Ponekad je važno uraditi posao brzo, ali ljudi koje pokreće ovaj drajver uvijek i sve rade brzo. Kreiraju situacije vremenske stiske, zatrpavaju se poslovima, nestrpljivi su prema sebi i drugima. Žive u uvjerenju da nemaju dovoljno vremena.

Sebi govore rečenice poput:

“Brzo, brzo, nema vremena!”

“Brže, nećeš stići!”

“Požuri, ne budi tako spor!”

Trudi se!

Trud svakako jeste važan faktor uspjeha u obavljanju nekog posla ili postizanju nekog cilja. Ali, problem nastaje kada trud postaje sam sebi cilj. Ljudi sa ovim drajverom posao koji su obavili i sebe kao biće vrednuju ne prema rezultatima nego prema količini truda i napora koji su uložili. Posao ne vrednuju ako se nisu “pomučili”, i iz tog razloga su skloni da i od jednostavnih zadataka i situacija naprave teške i komplikovane, kako bi sve to “imalo vrijednost”. Najčešće nisu uspješni u obavljanju zadataka, zato što su više usmjereni na “pokušavanje” i “trud” nego na sam zadatak.

Omiljene uzrečice su im:

“Bez muke nema nauke.”

“Ništa ne pada s neba.”

Budi jak!

Život je ponekad težak, događaju nam se razne stvari, i dobro je imati snagu i sposobnost da “stisnemo zube” i preguramo nešto. Oni koje pokreće drajver “budi jak” vjeruju da uvijek moraju da budu jaki, da nikada ne smiju da pokažu slabost. Oni imaju masku nepovredivosti i vrlo često ističu sa ponosom kako “ne dozvoljavaju da ih osjećanja ometaju”.

Udovolji drugima!

Ljudi koje pokreće ovaj drajver su uvijek na usluzi drugima, ne umiju da kažu “ne” niti da odbiju nečiji zahtjev. Često su pretjerano uslužni, odriču se svojih potreba zbog potreba drugih, sebe uvijek stavljaju u drugi plan i vjeruju da je potrebno žrtvovati se za druge.

Da bismo opstali u ljudskom društvu i da bismo se uklopili svakako je potrebno obraćati pažnju na druge ljude i voditi računa i o njihovim potrebama, ali je važno održavati ravnotežu davanja i primanja.

Svi ljudi ponekad teže visokim rezultatima, žure, trude se, ne pokazuju osjećanja i ugađaju drugima. To ne znači da svi ljudi imaju sve ove drajvere. Ono što drajvere i ponašanje uzrokovano njima izdvaja je momenat prisile, “moranje” da stvari funkcionišu na tačno određen način. Odaju ih izrazi poput “Uvijek”, “Nikad”, “Moram”, “Ne smijem”… i nedostatak fleksibilnosti u ponašanju.

Način prevazilaženja:

*svijest o tome da “drajver” postoji,

*svijest o tome da je to uvjerenje netačno,

*želja da se prevaziđe,

*obraćanje pažnje na to šta govorimo sebi,

*strpljiva posvećenost promjeni uvjerenja (nekada je potrebna stručna pomoć), kroz promjenu rečenica koje upućujemo sebi.

Umjesto “Ako nisam savršen ne vrijedim ništa” važno je reći sebi nešto poput “Niko nije savršen, nisam ni ja. To je u redu. Ja sam dovoljno dobar i kada nisam savršen. Vrijedim i kada pogriješim.”

Umjesto “Požuri!”, govoriti sebi “Imam dovoljno vremena.”, “Polako”.

Umjesto “Ako se ne pomučim ovo nije vrijedno” moguće je reći “Moguće je vrijednost postići i sa lakoćom.”, “Uživanje u poslu je u redu.”, “Važan je rezultat a ne količina uloženog truda”…

Umjesto “Niko ne može da me povredi” pokušajte sa “Ja sam samo ljudsko biće, imam i snagu, ali i ranjivu stranu.”, “U redu je ponekad biti slab”, “Vrijedim i kada sam povrijeđen”, “U redu je osjećati razna osjećanja”…

Umjesto “Moram da udovoljavam drugima” moguće je reći “I ja sam važan, imam pravo na svoje potrebe”, “Imam pravo da kažem “ne””, “U redu je da mi neko ugađa”.

Izvor: emocionalnainteligencija.blogspot.com