Banjalučki slikar Drago Mihić u ateljeu pod vedrim nebom

Drago Mihić (57), koji tokom cijelog ljeta slika i izlaže svoja djela u šumarku na putu za Banj brdo, uskoro će sići u svoj drugi „atelje“ na stepeništu zgrade u banjalučkom naselju Obilićevo.

Drago Mihić

Njegov improvizovani atelje, u kom radi već 15 godina, odavno je predmet znatiželje slučajnih posjetilaca, dok su komšije navikle.

– Prije sam na prijedlog kućnog savjeta slikao u zajedničkim prostorijama, međutim, kada se zaratilo, došle su izbjeglice. Bilo je preče da oni tu žive, pa sam se preselio na balkon. Ipak, zima i izrada jedne velike slike, koja se nikako nije mogla uraditi u stanu, potjerali su me na stepenište. A pošto nisam htio da se odvajam od porodice i slikam kod rodbine, tu sam i ostao. Srećom, komšije nisu negodovale. Čak nema stana u kome ne visi bar jedna moja slika. I to kupljena a ne poklonjena, što govori o tome da me susjedi materijalno pomažu – kaže ovaj umjetnik.

Mihić kaže da će na izletištu Banj brdo slikati i izlagati dok temperature ne padnu ispod 17 stepeni.

Drago kaže da se u slikanju uvijek isticao među vršnjacima, a prvi crtež bio mu je konj.

– Crtao sam na sveskama, gdje sam stigao… Tek poslije 20. godine krenuo sam ozbiljnije. Specijalnost mi je slikanje ognjišta, gdje sjećanje ljudi prenosim na platno, a radim i pejzaže, ikone, portrete – navodi Mihić, čija se djela nalaze na svim kontinentima.

– Nekoliko godina sam kružio visokim kotama iznad grada i dugo razmišljao kako lakše doći u kontakt s ljudima. Izgleda da me ovo brdo samo i spontano pozvalo u ovu galeriju pod vedrim nebom. Neki prijatelji su pitali otkud ja u šumi kada sam uvijek živio u gradu, ali moja iskustva su pozitivna. Pravo je čudo koliko ljudi me primjećuje. Ti rekreativci i šetači su zaljubljeni u prirodu i imaju dušu za umjetnost, pa sam među njima, strancima i turistima stekao mnogo poznanstava. Kada me nema nekoliko dana, zabrinu se i pitaju gdje sam – otkriva Drago.

On kaže da ne bi imao takav prolaz da je slike izložio u Gospodskoj ulici.

– Niko me ne bi primijetio jer je po meni to za naše uslove previše nametljivo, a ovdje me svi prije ili kasnije „skuže” jer nisu opterećeni žurbom i trkom. Slike sam postavio kraj borova u obliku potkovice a ja u sredini slikam uz pjesmu ptica, „Bitlsa”, Boba Dilana, „Rolingstonsa” i klasiku. To može biti i recept slikarima iz drugih gradova kako se šetnjom dolazi do slike i izložbe u prirodi. Dobra ideja bi bila kolonija na Banj brdu, da ljudi pored vježbe i roštilja uživaju u umjetnosti – predlaže Mihić.

Uprkos krizi, on uspijeva da živi od slika, ali naglašava da nije riječ o komercijali.

– Nije riječ o klasičnoj prodaji već „materijalnoj pomoći” umjetniku. To je uzajamna pomoć umjetnika i mušterije, gdje me ljudi uvažavaju i podržavaju prema mogućnostima. Ili dogovor da se pokriju materijal i ruke, da bar ne budem na gubitku. Kada mi neko da „pomoć za sliku”, ne smatram da je to konačna vrijednost, ali sam svjestan krize u kojoj živimo. Možda je moja tajna u pristupu, jer kod mene dolaze ljudi od najobrazovanijih do radnika. Ako naiđe čovjek koji cijeni umjetnost i ima novca, lakše se proda, a ako naiđe onaj koji nema para, mogući su i kredit ili kompenzacija. Ljudi su dovoljno pošteni da mi donesu brašno, med, sir, jaja, jabuke… Sve je to danas normalno i stvar prilagođavanja – otkriva ovaj slikar, koji je u životu naslikao više od 1.200 djela raznih tehnika i tematike.

Po profesiji tokar, slikar po izboru

Zanimljivo je da je Drago po profesiji tokar i da je radio u preduzeću „Kosmos”.

– Iako nisam završio akademiju, stalno sam se usavršavao, radio i čitao literaturu. Dosta sam naučio od profesora Spreme u nekadašnjem ateljeu „Pelagić”. On nas je usmjeravao, organizovao nam izložbe i nastupe po Jugi i inostranstvu, a nije nam ništa nametao, što se često dešava na akademijama. Zato mogu reći da sam slobodan umjetnik koji je izgradio lični pečat – kaže Mihić.

On naglašava da su trenutne društvene okolnosti u cijelom svijetu obezvrijedile status slikara.

– Niko neće u slikare čak i ako je izuzetan talenat. Ide se na praktično i ono od čega se živi, što je razumljivo, iako skreće pažnju sa umjetnosti. Na primjer, slikari koji su vrijedili nekada su bili zaštićeni, pa su im institucije otkupljivale određen broj djela da bi mogli nesmetano da žive i rade, a bilo je i slikarske publike. Sada su umjetnici prepušteni na milost i nemilost tržištu i potrošačkom društvu. Prolazi samo onaj koji je prihvatljiv i dobar, a ako nije, propada taman da je Van Gog. Ipak, svaki umjetnik koji drži do sebe i ličnog pečata ima minimum ispod kojeg ne ide i ne slika sve što ljudi traže – zaključuje naš sagovornik.

Mihić je održao četiri samostalne izložbe. Prva je bila „Noćnici” 1982. godine s temom opasnost od nuklearnog oružja.

Izvor: Pressonline