Predstava “Naši dani”: Recenzija prof. Slobodana Markovića

Svjedoci smo vremena u kojem već odavno kultura nije u mogućnosti da pretkaže, a kamoli da podigne revoluciju. Uglavnom se sve grane umjetnosti, pa tako i pozorište uklapaju u model hiperprodukcije jeftine zabave i skloništa od velikih životnih tema, koje opterećuju ionako tešku svakodnevnicu.

Međutim, povremeno se u moru kiča pojavi ostvarenje za koje bi bilo šteta da ostane neprimijećeno. Takvo ostvarenje je predstava “Naši dani” banjalučkog Narodnog pozorišta.

Nastala na potki pjesme “Naši dani” Vladislava Petkovića Disa, ova predstava slika život današnjice veoma plastično i živo, bez zazora i, što je možda još važnije, bez sakrivanja svih onih grubih detalja koji nas okružuju. Naime, okosnicu radnje predstave čini jedan konkurs (gle čuda, za lektora) u samom pozorištu. I, naravno, sve što u paketu sa njim dolazi. Spletke, nepotizam, stranačka uplitanja, dilentantizam, nekompetentnost… Lepeza istovrsnih pridjeva koji se još mogu prišiti jednoj ovakvoj pojavi toliko je velika da bi se ovaj članak mogao pretvoriti u jednu ozbiljnu socijološku studiju mentaliteta, ukoliko bismo nastojali da ih pojedinačno objašnjavamo.

A upravo u mentalitetu leži i osnovica za razumijevanje umjetničke želje, prije svih, autora Željke Stjepanovića. Ako se vratimo na pomenuti podtekst Disove pjesme, možemo primijetiti da je ona nastala prije tačno 108 godina. Međutim, tema ili, bolje je reći, teme koje pjesnik razvija u pjesmi itekako žive i danas i, plašim se, živjeće još dugo. (Mole se čitaoci, da, svakako, pjesmu pročitaju).

Glavna priča predstave prati studenta generacije na odsjeku za Srpski jezik i književnost i samohranu majku, Draganu Matić u očajničkom pokušaju da se zaposli na poslu lektora u Narodnom pozorištu. Već iz samih uvodnih sekvenci mi vidimo da je ova priča priča velike većine mladih danas. Ipak, bez obzira na izvrsne kvalifikacije pomenuta se suočava sa činjenicom da nikakve šanse za pomenuti posao nema, jer nema političku podlogu.

Sa druge strane, stranačkim intervencijama na pomenuti posao biva primljena poslušnica i podobna djevojka (zgodna i mlada ministrova ljubavnica) koja nema ama baš nikakve kvalifikacije, jer je, naime, rudarski tehničar sa diplomom stečenom na nekom od privatnih fakulteta. Na ovakvoj strukturi autor nas uvodi u svijet poluljudi i moralnih nakaza sa titulama direktora, pozorišnih prvaka, sekretarica promiskuitetnih nakana, mesara….

Razotkrivanje i ogoljavanje naše svakodnevnice se dešava pred našim očima i to (a kako bi drugačije) satirom i humorom. Ali, taj humor je trenutno smiješan, da bi kasnije ostavio gorak ukus istine u ustima. Ali, svakako, smijeh postaje lijek i u ovom slučaju, a jasne aluzije na ljude sličnih moralnih karakteristika kao i ovih gore navedenih, a koji su likovi u životnim predstavama svih nas, daju osjećaj da autor u ovom slučaju i nije pisac, već hroničar naših dana.

I kao logičan slijed naših dana nameće se odlazak. I to onaj konačni, da se ne okrenemo i odemo zauvijek, doduše sa žaljenjem i mukom, ali bez mnogo izbora. Međutim, umjetnička sloboda daje priliku za popravni i drugačiji završetak. Stoga, ova predstava ima dva moguća kraja. Jedan koji smo konstatovali i drugi, koji se vraća na čovjeka kao jedinku zavisnu od emocija i ponajprije ljubavi.

Posebnost ove predstave čine scenografija i muzika čiji detalji uokviruju cjelokupnost priče, ali i svojevrsni degradacioni sunovrat kulture i opštih vrijednosti predstavljenih na sceni.

Stoga i ne čudi što centralno mjesto na pozornici zauzima bazen blata po kojem likovi gaze i koračaju.

Imajući u vidu sve navedeno, šaljemo zaista toplu preporuku da pogledate predstavu, jer je uvijek bolje vidjeti crnu istinu, nego šarenu laž. Donekle melodramatičan kraj ćemo pripisati optimizmu scenariste da i gledaocima i svima ostalim ulije nadu u možda neko bolje sutra.

I, na kraju, umjesto riječi za završetak, bolje je navesti stihove pjesme:

Pomrčina pritisnula naše dane,
Ne vidi se jadna naša zemlja huda;
Al’ kad požar poduhvati na sve strane,
Kuda ćemo od svetlosti i od suda!
Pomrčina pritisnula naše dane.

Banjaluka.com/ Slobodan Marković