Jelena Vidović i Marija Kalabić o radu na predstavi “Zločin i kazna”: Postavljanje klasika uvijek izazov

Morala sam voditi računa o karakterima i socijalnom statusu likova i, uzimajući u obzir sve te faktore, kreirati skice kostima za predstavu. Predstava je velika, u njoj učestvuje čitav ansambl Narodnog pozorišta Republike Srpske, a angažovani su i spoljni saradnici, tako da je rađeno oko 30 kostima za predstavu.

Rekla je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” kostimograf Jelena Vidović o pripremama predstave “Zločin i kazna”, koja će premijerno biti odigrana sutra u 20 časova na velikoj sceni Narodnog pozorišta RS. Porazgovarali smo sa njom i scenografom Marijom Kalabić o radu na oživljavanju pomenutog komada u režiji Dušana Petrovića.

GLAS: Kako ste birali kostime za ovu predstavu? Koliko je uneseno duha vremena u sam izbor kostima i šta Vam je najviše pomoglo prilikom odlučivanja?

VIDOVIĆ: U prvom razgovoru sa rediteljem Dušanom Petrovićem dogovoreno je da kostim bude realističan, tj. da bude rađen kostim iz epohe u kojoj je roman pisan, a to je polovina 19. vijeka. Ta epoha je karakteristična po tome što se moda tog vremena može podvesti pod viktorijanski stil, koji karakterišu slojevitost, profinjenost i luksuzni materijali.

GLAS: Kakva je bila vaša zajednička saradnja?

KALABIĆ: Radile smo zasebno, svaka u svom sektoru, ali vođene istom dirigentskom palicom reditelja Dušana Petrovića. Rezultati našeg rada sreli su se prije neki dan na sceni kad je postavljena scenografija i glumci se kostimirali – mislim da je rezultat izuzetno skladno rješenje i da su se kostimi i scena potpuno uklopili u cjelinu predstave.

VIDOVIĆ: Ovo je moja prva saradnja sa scenografom Marijom Kalabić. Komunikacija je prvenstveno išla preko reditelja, čija je ideja bila da scenografija bude modernija, stilizovanija, sa naznakama prostora i svedena u boji. Kostim, suprotno tome, potpuno odgovara tom periodu, polovini 19. vijeka, nema stilizacije. Tim spojem predstava je dobila veoma zanimljiv vizuelni identitet, a uz autorsku muziku i svjetlo, stvara se izuzetna atmosfera u kojoj glumci mogu da pokažu svu raskoš svog talenta.

GLAS: Koliko je značajna predstava “Zločin i kazna” u današnje vrijeme i ovdje kod nas?

VIDOVIĆ: Značaj postavljanja jednog ovakvog klasika, remek-djela, na daske NPRS je velik. Uvijek mi je izazov kada radimo ovako veliki komad da vidim kako ćemo odgovoriti na njega. Značajno je za napredak umjetnika, da se razvija kroz rad na velikim književnim djelima, kroz promišljanje, rad, prevazilaženje prepreka na koje u procesu nailazi. Umjetnik se razvija i napreduje na ličnom i profesionalnom nivou.

KALABIĆ: Postavljanje klasika, ako je iskreno i pošteno rađeno na tome, što u ovom slučaju bespogovorno jeste, uvijek je značajan pozorišni događaj.

GLAS: Kakav je bio proces Vašeg rada na scenografiji za pomenutu predstavu?

KALABIĆ: Uglavnom isti kao i za svaku drugu predstavu – čitanje teksta, tj. adaptacije, razgovori sa rediteljem, sakupljanje inspiracija i ilustracija, izrada idejnih skica, razrada, markiranje dekora na sceni za glumačke probe, rad u radionicama, postavka gotovog dekora na scenu i praćenje proba.

GLAS: Koje su najveće poteškoće na koje ste naišli prilikom pripremanja za ovaj komad?

VIDOVIĆ: Raditi 30 kostima iz epohe bio je izazov u kreativnom, ali i u tehničkom smislu. Mi u NPRS smo uigran tim, tako da većih poteškoća nije bilo. Iza nas je veliki rad u kom će publika u narednom periodu moći da uživa. Veliki rad je uložen u ovu predstavu. Umjetnički i tehnički sektor je dva mjeseca vrijedno radio da bi publici omogućili da uživa u ovakvom spektaklu. Rezultat je predstava koja će u svakom smislu ispuniti očekivanja i koja će svojom slojevitošću i kompleksnošću tražiti da bude iznova pogledana.

KALABIĆ: Bilo je izazovno prilagoditi epohu savremenom pozorištu, prenijeti duh vremena, ali biti i savremen u likovnom scenskom jeziku. A nadam se da smo uspjeli  u tome.

Inspiracija

GLAS: Šta Vam je bila najveća inspiracija za rad na ovom komadu?

KALABIĆ: Konkretno za ovaj rad to je bio, prije svega, izbor samog materijala – sve je u drvetu, kao i arhitektonski element –  rešetke (i kao npr. krovne kosine, ali i kao metafora – rešetke).

Izvor: Glassrpske/ Milanka Mitrić