Hajduković: Osjećamo teret, ne smijemo iznevjeriti žrtve Drakulića

Dugometražni igrani film koji će se baviti temom stradanja srpskog naroda za vrijeme Drugog svjetskog rata u banjalučkim naseljima Drakulić, Motike i Šargovac, čiju režiju potpisuje Saša Hajduković, trenutno je u pripremi.

“Vrhunac priče je događaj iz Drakulića, Motika, Šargovca, ali generalno priča prati period u Banjaluci od dolaska Nezavisne Države Hrvatske (NDH), odnosno od proljeća 1941. do zime, odnosno februara 1942. godine. Film će biti mozaičke strukture tako da prati razne likove i njihovo ponašanje u tom periodu”, rekao je Hajduković na početku razgovora za “Nezavisne”.

Riječ je o filmu čije je stvaranje podržao i Audio-vizuelni centar Republike Srpske na osnovu konkursa za sufinansiranje proizvodnje dugometražnog igranog filma o nacionalnoj temi.

Više o pomenutom filmu, svom stvaralaštvu i stanju u domaćoj filmskoj industriji Hajduković je govorio u intervjuu za naš list.

Prvi scenario je napisao Željko Stjepanović, a preradili ste ga Goran Starčević i Vi. Iako je riječ o filmu koji je fikcija, a ne dokumentarac, polazna osnova je stvarnost. Šta su Vam bili glavni izvori, kako je teklo istraživanje i na šta ste se najviše oslanjali?

HAJDUKOVIĆ: Već u Željinom scenariju je bilo dosta faktografije, a onda smo dalje istraživali. Knjige “Fratri i ustaše kolju”, “Banjalučki ilegalac: Sjećanja Žarka Lastrića”, zapisi sa suđenja Viktoru Gutiću, u Nacionalnom muzeju holokausta u Vašingtonu postoje video-snimci živih svjedoka, a u Drakuliću sam razgovarao sa ljudima koji pamte priče svojih roditelja. Istraživali smo od te vrste faktografske građe pa do “Magnum Crimena” i uopšte korijena te ideje. Iako ovo nije dokumentarni, već fiktivni film želio sam da razumijem to vrijeme. Angažovali smo istoričare i druge ljude da bismo bolje razumjeli kako se život tada odvijao, na šta je taj život ličio i kakav je to bio svijet u kojem se moglo desiti nešto takvo. To se nije tako davno desilo, govorimo o 80 godina razlike, nije period srednjeg vijeka. To je prilično civilizovano društvo i dosta je ličilo na današnje. Kad pogledate snimke Banjaluke iz tog perioda dosta liči na današnji svijet. Razumijevanje događaja koji su se tada desili može biti komentar i o svijetu danas. Gomilu stvari smo za više od godinu i po – dvije iskopali, neke će možda ući u film, neke vjerovatno neće, ali generalno svaka priča je poseban film. Poprilično je pakleno bilo naći ugao i koncept.

Zbog čega se značajno baviti ovakvim temama i zbog čega ste Vi odlučili da je detaljnije obradite?

“Odlučio sam da se uključim jer sam čitajući Željin scenario shvatio da ne znam puno o tome, odnosno da meni niko nikada nije rekao da je Banjaluka trebalo da bude glavni grad NDH, ni da je bilo toliko jevrejskih porodica. Čitav život se bavim ovim gradom, ali sam se uvijek bavio iz svoje perspektive. Kad sam sve to pročitao bio sam zainteresovan da pričam šta je moj grad bio, šta je grad koji beskrajno volim preživio. Bilo mi je fascinantno da sam tu rođen i odrastao, a da ništa o tome ne znam. To je rana o kojoj nam nisu govorili. Ranu kad ne liječiš i kad se praviš da ne postoji – ona samo tu stoji i zjapi. To je takva vrsta pakla, ja nikad nisam naišao ni na šta slično tom događaju. Kada se slušaju svjedočenja tih ljudi – to zvuči nerealno. Te stvari su mi bile okidač da krenem da se bavim time i to me malo plaši, veliki je teret u smislu da se ne smije iznevjeriti šta se desilo tim ljudima. Bez obzira na to što je prošlo toliko godina ne smije se ćutati. Ne razumijevajući odakle potičeš i šta se dešavalo u tvom gradu ne možeš ni da konceptualizuješ i shvatiš u kojem svijetu danas živiš. Istoriju pišu pobjednici i uvijek se gleda u kontekstu godina, događaja, dok konceptualizacija i priča o tome kako su ljudi živjeli i šta se to stvarno desilo ostaje sa strane. Čovjek treba da osjeti da se to može desiti svakome i da se razumiju i ljudi koji su žrtve i ljudi koji su počinioci, da se shvati kakav je rat pakao. U praksi je postojalo mnoštvo grana, pokreta, vrlo je napeto i uzbudljivo vrijeme. Granice nisu tako jasne, a život je u igri. Ljudi su gledali da izvuku živu glavu, tu nema priče o ideologiji. Sve se mitologizuje na način da se od nekoga pravi heroj, a od nekoga se pravi zločinac. Mene interesuju i zločinci, kakav čovjek treba da budeš da to uradiš, ko su ti ljudi, šta je njima bilo u glavi, pa sam se i time bavio. Ne dramim, ali nije lako slušati sve te priče, a kamoli snimati film.”

Proučavanje istorije i čuvanje od zaborava je više obaveza obrazovnog sistema. Koliki je u tom kontekstu teret pao na ovaj film, jer su filmovi više zabava?

“Pa nisu filmovi samo zabava, u sebi mogu imati crtu zabave, ali u isto vrijeme mogu da imaju razne druge odlike. Autorski film spada u tu 100 puta prežvakanu riječ – umjetnost. Ovaj film ćemo vrlo teško da povežemo sa riječju zabava, to su priče koje mi pričamo jedni drugima, koje obrazuju kulturu i način na koji mi živimo. Za mene je u najmanju ruku to, a i prema pravljenju filma imam odnos kao da pravim ikonu, kao da je to priča u kojoj pokušavam svijet da približim razumijevanju stvarnosti, razumijevanju Boga. To je za mene prilično sveta stvar i to čime se mi bavimo ulazimo u glave i postajemo snovi milionima ljudi koji će to gledati. To je vrlo odgovorna stvar.”

Naziv filma je “Bjesnilo”, što na prvu ne asocira na rat i pokolj, nego više na neku epidemiju kao što je bila korona. Zbog čega ste odlučili da ovo bude ipak bjesnilo? Po čemu su epidemije i ratovi slični?

“Uvijek se istoriji izvuče razlog zašto je počeo neki rat, ali ja mislim da to dođe kao virus, dođe stanje kada ljudi žele rat, kad im je dosta mira. Mi ne živimo u toliko različitom vremenu i jasno nam je šta se oko nas dešava. Ne znam kako drugačije da ga nazovem. Postoje racionalni razlozi, ali isto tako i ne postoje, mislim da se racionalni razlozi nekako izmisle i moramo da shvatimo da smo mi nasilna bića koja žele rat u nekom trenutku, to u nas ulazi kao virus. Postoji i ta paralela da su prije tog zločina ustaše ubile pse u Drakuliću tvrdeći da imaju bjesnilo, da se psi ne bi javili kada krenu.”

Postoje teorije da je svaki ratni film zapravo antiratni, ali i da nijedan antiratni nije antiratni jer u nekoj mjeri glorifikuje rat. Koje su glavne poruke koje će ovaj film nastojati da prenese? Šta je krajnji cilj?

“Moj cilj je da mi imamo snage da tu priču ispričamo najbolje što možemo. Trudim se da ne povlađujem gledaocu, niti da mu objašnjavam, trudim se da učestvujem u priči, da ne budem neko ko piše i čita u isto vrijeme. Pokušavam da shvatim šta se dešava i kako to predstavljamo.”

Stvaranje ovog filma je podržao i Audio-vizuelni centar Republike Srpske. Koliko se domaća filmska scena promijenila osnivanjem ove institucije i koliko je za ljude iz struke bitno da imaju ovakvu vrstu podrške?

“To je jedini način da bi filmovi kod nas postojali. Oni se ne mogu stvarati “ad hock”, to treba da bude industrija u kojoj će ljudi da se zapošljavaju, rade, idu iz projekta u projekat. Jedini način da film postoji na evropskim prostorima je filmski centar.”

Šta je našem filmu potrebno da bi bio vidljiviji, koje mjesto ima na svjetskoj sceni i u kojem polju/niši bi potencijalno mogli da se izbore?

“To je proces koji zahtijeva vrijeme. Ne može se tek tako i odjednom napraviti filmski centar i sad kreću filmovi. To se mora pustiti da raste potez po potez, da bi u nekom trenutku postalo industrija. Mislim da taj trenutak polako dolazi. Mi do sada nismo postojali, osim nekih entuzijastičkih pokušaja i TV produkcije, ali u Evropi ne postojimo kao tržište. Sad tek to kreće da se dešava. Moj cilj na fakultetu je da pravimo što bolje kadrove, što bolje ljude koji će praviti što bolje filmove i onda bi se ta niša zvala “dobri filmovi”.

Kakve generacije studenata trenutno pohađaju Akademiju i kakva budućnost čeka naš film ako ćemo po njima cijeniti?

“Što se tiče Akademije tu ne bi trebalo da postoji nekakav problem, ja sam vrlo srećan i djeca su vrlo pametna i vrijedna. Pitanje je industrije i svih pratećih aktivnosti za koje će trebati malo više vremena. Ne sumnjam da će odavde doći neki novi val koji će takođe da potegne stvari malo naprijed.”

Izvor: Nezavisne