Banjalučki rokenrol rođen je na današnji dan, prije 60 godina!

Povodom ovog jubileja donosimo vam pregršt interesantnih priča, anegdota i crtica iz istorije bl rokenrola, propraćenih fotografijama i snimkama koje bude nostalgiju…

Banjalučki rokenrol rođen je na današnji dan, tačno prije 60 godina u fiskulturnoj sali nekadašnje Učiteljske škole (današnji PMF), gdje je 8. marta 1961. godine organizovana prva igranka sa električnim gitarama.

Nastupila je prva postava kultnog banjalučkog sastava Meteori, koju su činili Brane Ljiljak, Josip Novačić Srćko, Zlatko Kujda i Brane Rapaić, a publika je uživala u instrumentalnoj muzici grupe “The Shadows” i kompozicijama gitariste Dvena Edija. Sala Učiteljske škole imala je specifičan miris, jer je drveni pod bio premazan pregorjelim uljem kojim su mazani željeznički pragovi, ali to nije smetalo mnoštvu posjetioca, njih oko pet, šest stotina, da plešu, druže se i uživaju u novom zvuku.

Od tog istorijskog događaja, rokenrol u gradu na Vrbasu nastavlja da se razvija i omasovljuje. Kreću svirke i u drugim prostorima, poput Doma kulture, Čajevca, Tvornice duvana, bašte KAB-a, Doma JNA, gdje su nezaboravne nastupe imali, pored pomenutih Meteora i Vandali, Boemi, Usamljeni, Uragani, Crni biseri, Ričmeni, Arapi…

Povodom ovog lijepog jubileja pripremili smo za vas pregršt interesantnih priča, anegdota i crtica iz i istorije bl. rokenrola, propraćenih fotografijama i snimcima koje bude nostalgiju…

Dolazak prve eletrične gitare u Banjaluku

Dolazak prve električne gitare u Banjaluku je jedna od najinteresantnijih priča koju vam donosimo. Naime, jednog olujnog dana, početkom 60-ih, gorepomenuti Brane Ljiljak prolazio je pored Šukrijine slastičarne (malo niže od hotela Palas), a baš u tom trenutku, usljed jakog vjetra, srušio se na njega obližnji zid (neki kažu samo lim) i ozbiljno ga povrijedio.

Ipak, Brane je bio prilično snažan i vitalan mladić, pa se brzo oporavio, a od novca koji je dobio za odštetu kupio je, ni manje ni više nego – električnu gitaru! A, njegova električna “mezimica”, kupljena u Zagrebu, istočnonjemačke marke Musima, bila je jedna od prvih električnih gitara u Banjaluci… Dolazak ove gitare u Banjaluku, prve sa “tankim vratom”, upravo je zaslužan za prvu rokenrol svirku, koja se desila tačno prije 60 godina!

Banjalučki Bitlsi i Stonsi

Nakon sale Učiteljske škole, Meteori prelaze u Dom kulture, koji je do tada zjapio prazan, a gdje se nakon njihovog prelaska počela tražiti karta više. Narednih par godina ovaj bend bio je neprikosnoven, ali je 1965. dobio ozbiljnu konkurenciju. Naime, jedan od pjevača Meteora, legendarni Zlatko Šemić Šemara odlučio je da se “odmetne” i da osunje konkurentski sastav – Vandale!

Rokenrol situacija u Banjaluci u drugoj polovini 60-ih bila je sljedeća – Meteori, koji su važili za “fine momke” dupke su punili Dom kulture, a “neukrotivi” i “divlji” Vandali i njihovi obožavaoci znojem su natapali salu Čajevca, a sa sobom su nosili imidž “loših” momaka. Prvi su bili nešto poput banjalučkih Bitlsa, dok su drugi bili Stonsi, mada su i jedni i drugi na repertoaru imali i Bitlse i Stonse, plus neizostavne Enimalse. Svaki od ta dva benda imao je svoje euforične obažavaoce i obožavateljke…

VIS Boemi i “blam” u Čelincu

VIS Boemi je treći rokenrol sastav u Banjaluci, a zbog neprikosnovenosti Meteora i Vandala u samom gradu, Boemi su odlučili da nastupaju po okolnim manjim mjestima, gdje je, kako kažu, bila i “bolja lova”. Tako su, jednom prilikom, dogovorili i svirku u Čelincu. Na nastup su pošli vozom, bez bas pojačala, umjesto kojeg su ponijeli radio, koji su sakrili ispod stola i pokrili stolnjakom da se ne vidi. Međutim, na koncert je došao samo jedan posjetilac, pa su koncert morali otkazati. Dok su opremu donijeli do željezničke stanice, više nije bilo vozova za Banjaluku, pa su njih nekoliko, o svom trošku odlučili da prenoće u tamošnjem hotelu. Kada su ušli u salu hotela, zaprepastili su se – ona je bila krcata publikom, a svirao je samo jedan harmonikaš.

“Možeš misliti, nas je u Čelinac došlo deset i došao nam je samo jedan posjetilac, a tamo je bilo hiljadu ljudi i samo jedan harmonikaš”, prisjetio se ovog događaja Ratko Vikić, poznati banjalučki di-džej,koji je tada bio “tehnička podrška” Boemima u Čelincu.

Prva gitarijada i šišanje na nulu

Prva zvanična gitarijada u Banjaluci održana je u Domu kulture 1967. godine. Prijavilo se desetak grupa, a najveći favoriti, naravno, bili su Meteori. Međutim, desili se veliko iznenađenje, pa ubjedljivu pobjedu odnose VIS Usamljeni, koji su žiri i publiku “oduvali” svojim autorskim izvedbama, pomiješanim sa obradama svjetskih hitova, od kojih je najmoćnije zvučala “Help Me Rhonda” od Beach Boysa. Nakon gitarijade, izgubivši opkladu, gitarista Meteora se ošišao “na nulu”, a Usamljeni su otputovali na republičku gitarijadu u Sarajevu, gdje su zauzeli treće mjesto iza Indexa i Kodeksa (bend u kome su počeli Bebek i Bregović). Gitarijade u Banjaluci narednih godina bile su sve popularnije, mada su neke od njih prošle su ne baš slavno…

Čovjek koji Bregi rekao “ne”

Jadranko Stanković bio je basista banjalučke grupe Selekcija, čiji je član, između ostalih bio i Zrinko Tutić. Grupa je početkom 70-ih uspjela da izda jedan singl za Jugoton (“Magle/Stari kovači”), a za Stankovića se veže jedna bizarna priča. Naime, u nekom momentu on se preselio u Sarajevo, ali je i dalje dosta vremena provodio i u Banjaluci. U Sarajevu, Jadranko je nastavio svirati i ubrzo postaje basista grupe Jutro, koja će nešto kasnije promijeniti ime u Bijelo dugme! Jedno vrijeme, paraleno je svirao u banjalučkoj Selekciji i sarajevskom Jutru, što je Bregović u početku tolarisao, ali kada je vidio da mu u perspektivi Selekcija može biti konkurencija, ultimativno je zatražio od Jadranka da se odluči za jednu od te dvije grupe. A, ovaj se nije puno premišljao već je “otkačio” Bregu i ostao u Selekciji, procijenivši da taj sastav očekuje blistava karijera! Međutim, Selekcija uskoro prestaje sa radom, a šta je bilo sa Bijelim dugmetom, svi znamo…

Prvi muzički studio

Prvi muzički studio u Banjaluci otvoren je krajem 1979. godine u baraci “Poslovnice za kulturno-umjketničku djelatnost” koja se nalazila unutar Kastela, a preko puta Kamene kuće. Studio se zvao Plazma, a pokrenuli su ga muzičari iz benda “27. dimenzija” Boris Dražić, Zoran Todorović, Darko Lovšin… Počeli su sa par mikrofona i mikrofonskim stalkom, a uskoro su nabavili i gitare, pojačala, magnetofon, miksetu. Za zvučnu izolaciju koristili su kartonske uloške za jaja…

“Počeli smo da na pijaci skupljamo one kartonske uloške za jaja, jer smo vidjeli da u Londonu, u prvim privatnim studijima to služi kao zvučna izolacija. Sakupljanje je trajalo danima i danima, pa su nas ljudi sa pijace već upoznali i za nama govorili – evo onih jajara”, ispričao je Boris Dražić, poznati roker, bubnjar ali i cijenjeni profesor banjalučke Elektro škole.

Prvi bend koji je napravio snimke u studiju Plazma bila je pank grupa “Neki ljudi”, u kojoj je gitaru svirao Momo Nikić, da bi nakon njih kroz ovaj studio “prodefilovali” maltene svi koji su nešto značili u banjalučkom rokenrolu – Basdans, Radio, Dinar, Irena, La foli, itd…

Trijumf Basdansa u Subotici

Banjalučka grupa Basdans trebalo je da nastupi u revijalnom dijelu čuvenog festivala u Subotici 1986. godine, međutim u zadnjem momentu organizatori su odlučili da ih “skinu” sa revijalne liste. Ponudili su im da se eventualno prijave za takmičarski dio, a bend je to teška srca i učinio što se kasnije pokazalo kao sjajna odluka! Na konkurs za takmičarsko veče Subotice ‘86 pristiglo je 250 kaseta iz cijele Jugoslavije, sa oko hiljadu kompozicija, a selekcioni žiri je odabrao 12 učesnika: Tam-tam, Komandosi, Vatrene kočije, Mirage, Tihamer Balint i Monika Šoš, Fleke, Fit, Kowalski, Boye, Van Gogh, De gazelas i Basdans. Konkurencija je bila nevjerovatna, međutim Banjalučani su set svojih pjesama odsvirali fantastično i na kraju osvojili prvu nagradu žirija i publike, i to ispred Fit-a Van Gogh-a!

Grupa Basdans je nakon toga imala ponude za izdavanje albuma iz Jugotona, PGP-a i Suzija, ali ugovor nikad nije realizovan, zbog nepomirljivih stavova članova benda i izdavača. PGP je, na primjer, insistirao da tekstove prepravi Marina Tucakovića, a klavijature odsvira Oliver Mandić, što je Banjalučanima bilo neprihvatljivo… Par godina nakon pobjede u Subotici Basdans prestaje sa radom…

Iz “Šesnaeste” u “Sava centar”

Viteški ples je jedan od najznačajnijih banjalučkih bendova 90-ih godina, koji je nastao spajanjem članova grupa Radio i Basdans. Interesantnu priču o nastanku ove grupe je ispričao basista Nebojša Tica:

“Kad sam otišao iz Basdansa rekao sam da nikada više u životu neću svirati i sve sam instrumente prodao. Istovremeno sam se počeo baviti sasvim desetim stvarima, niti sam šta slušao, kao da u životu nikad nisam svirao, jer je taj razlaz grupe tako šokantno na mene djelovao. Međutim, onda se desio glupi rat i spletom okolnosti, Dejan Cukić, koji je tad radio na ‘Beogradskom proljeću’, sjetio se Basdansa i pozvao nas na festival. Onda smo se kao grupa ‘Viteški ples’ (‘Bas dans’ na francuskom znači ‘Viteški ples’) za samo deset dana okupili, uvježbali par pjesama i izganjali dozvole da nas privremeno puste iz vojske. Ja sam bukvalno iz ‘Sava centra’ išao u ‘Šesnaestu’ i iz ‘Šesnaeste’ u ‘Sava centar’. To su bili nevjerovatni šokovi…”

Grupa Viteški ples ostaće upamćena po tri izdata albuma, a ponajviše po pjesmi “Moj grad”, svojevrsnoj himni grada Banjaluka…

To je to za ovaj put, želimo banjalučkom rokenrolu da poživi još puno i puno decenija! Sve priče koje smo vam donijeli zabilježene su iz usta samih sudionika, u knjizi “Vrijeme izlazećeg sunca” Suada Junuzovića, svojevrsne enciklopedije banjalučkog rokenrola…

Izvor: Mondo / Autor: Siniša Stanić