U posjetu Banjaluci stiglo 100 mališana sa Kosova: Maštam da imam slobodu

Želje Kristine Milutinović (14) iz Leposavića i Jovane Radomirović (13) iz Crkvene Vodice, koje su zajedno sa još 98 srpske djece preksinoć stigle iz Kosova i Metohije u Banjaluku, su i više nego skromne, jer sve što ove djevojčice žele je sloboda kretanja, više drugara i možda jedan bioskop!

Jovana, koja živi u južnoj srpskoj pokrajini, kaže da najsrećnije dane raspusta provodi upravo u Banjaluci i da naši ljudi ovdje ne mogu ni da zamisle kako izgleda život srpskih porodica na Kosovu. Teško je, kaže Jovana, kada ni u prodavnicu ni u školu ne mogu slobodno da idu, a još teže joj je, kaže, to što svoju tugu, ali i veselje, ne može da podijeli sa drugaricom, jer je njena jedina vršnjakinja u selu nedavno odselila u Srbiju.

Život u getu

– Ovo je drugi put da dolazim u Banjaluku i presrećna sam što sam i ove godine smještena u istu porodicu, sa kojom sam čitavo vrijeme ostala u kontaktu. Moja prošlogodišnja posjeta prošla je prelijepo, vratila sam se u selo puna emocija, doživljaja, priča o gradu i ljudima, o porodici koja me dočekala na najljepši mogući način.

Toliko sam bila očarana da su ljudi kojima sam to pričala željeli bar na trenutak da su bili na mom mjestu. Razlika između Banjaluke i mjesta iz kojeg dolazim je ogromna. Prvi put sam bila u bioskopu, pozorištu i na bazenu – priča Jovana.

Presrećna sam zbog svojih gostiju

Boba Bundalo, koja je domaćin Jovani Radomirović, kaže da nije ni razmišljala da li će ugostiti Jovanu i ove godine, naročito ne nakon dugog pisma koje joj je poslala Jovana dan pred kada će krenuti u Banjaluku.

– Ja imam kćerku od 16 godina i prema Jovani se odnosim kao i prema njoj. Njih dvije su se odlično složile još prošle godine i srce mi je zaista ogromno jer sam u mogućnosti da budem porodica domaćin. Prošle godine je u mom domu bila još jedna djevojčica, ali ove godine nije mogla da dođe. Ovo je zaista predivan i prvenstveno human čin i jako sam ponosna i srećna što sam dio cijele te priče, ali i zahvlana Miloradu Arlovu, koji je ovoj djeci omogućio dolazak u naš grad – kaže Boba Bundalo.

Ona kaže da ljudi koji žive na jugu Kosova mogu da se kreću samo do 20 časova uveče, sve poslije toga je opasno. Priča da su Šiptari zauzeli skoro cijelo selo i da je vrlo mali broj srpskih porodica ostao na svojim ognjištima.

– Mog uzrasta nema niko, bila je jedna djevojčica i ona je nedavno otišla u Srbiju. Maštam da imam slobodu kretanja i prijateljstvo, jer nema vršnjaka u selu, jako sam se toga uželjela. Škola mi je udaljena svega 15 minuta, ali svaki dan me brat prati u školu i iz škole, jer nije bezbjedno. U čitavoj školi ima 20 srpske djece, a školu dijelimo sa Šiptarima, prije podne smo mi, a poslije podne oni. Kada završimo sa časovima, moramo što prije da pobjegnemo kući, jer djeca Šiptari nas plaše i zadirkuju, što je opasno i ja se jako plašim toga. Teško je, jako teško – kaže Jovana.

Svaki dan je borba

Sa druge strane, njena drugarica po istoj muci, mala Kristina je preživjela veliku borbu, o kojoj je Press RS već pisao. Ova hrabra djevojčica uspjela je da se izbori sa najvećom životnom bitkom, da pobijedi leukemiju, zahvaljujući koštanoj srži koju je donirao njen brat, a sada se, kako kaže, osjeća odlično i samo želi da zaboravi prošlost i uživa, ma koliko to teško pa i nemoguće na Kosovu bilo.

– U Leposaviću, gdje ja živim, na sreću mogu da se šetam sa drugaricama, ali samo do 22 časa. Nemamo bioskop ni pozorište. Društvo mi ne fali, ali bih željela da imamo bioskop, negdje gdje bismo mogli da izađemo, da šetamo, da nešto pogledamo, da se osjećamo slobodnije. Sinoć kad sam stigla, vidjela sam grad, mnogo mi se sviđa i nadam se da ću opet da dođem. Odličan sam učenik, a pošto mi je omiljeni predmet istorija, planiram i da obiđem muzeje i naučim nešto novo. Meni jako znači ovo putovanje jer ću moći da upoznam nove ljude, vidim novi grad, naučim i vidim nešto novo, da steknem nove drugarice. Kod nas u Leposaviću nema toliko Šiptara, idemo normalno u školu i nemamo toliki strah. Ali nema posla ni plata, a i ako ih ima, kasne. Nema poljoprivrede, ljudi se ničim ne bave, ništa ne gaje, jako je teško – kaže Kristina.

Podsjetimo za kraj, 100 djece sa KiM, koja će ovdje boraviti do subote, dočekalo 79 porodica iz Banjaluke i okoline. Organizator događaja je Odbor za pomoć Srbima sa KiM.

Izvor: Press.rs