“U Banjaluci usvojeno samo jedno dijete za 2 godine” Majke mogu anonimno da ostave djecu, evo šta se s njima dešava poslije

Za stručnjake, to su djeca bez roditeljskog staranja, a ne napuštena djeca. Ipak, ostavljena su, najčešće već u porodilištu i tada brigu o njima automatski preuzimaju centri za socijalni rad. U onim rijeđim i težim slučajevima, kada je beba ostavljena na ulici, šanse da preživi su znatno manje.

Zato se u nekim zemljama postavljaju takozvane kutije za bebe. Najbolje je kada ostavljena beba dobije novu porodicu, ali put do toga često traje predugo.

Priča svakog djeteta bez roditelja je drugačija. Sistemi socijalne zaštite koji brinu o njima u regionu slični su. Nešto više od četrdesetoro mališana do tri godine zatekli smo i u beogradskom i u zagrebačkom centru. I jedni i drugi kažu da raste broj beba ostavljenih u porodilištu.

Zoran Milačić, direktor Centra za zaštitu odojčadi, djece i omladine u Zvečanskoj, kaže da u kontinuitetu imaju veći broj djece smještene u najmlađem uzrastu.

“Kad je planiran kapacitet od 30 mjesta, otprilike je to bio broj koji je zadovoljavao potrebe grada Beograda. Međutim, tokom vremena se to mijenja”, kaže Milačić i dodaje da se razmišlja o proširenju kapaciteta.

Da se istorija ipak često ponavlja, potvrđuje Ana Matković, upravnik odjeljenja rane razvojne podrške iz Centra za djecu u Zagrebu.

“Dosta roditelja su takođe kao djeca bili u sastavu socijalne zaštite zbog ugrožavajućih uslova u primarnim biološkim porodicama, zbog nekih razvojnih zanemarivanja ili zlostavljanja djece, izloženosti verbalnom ili fizičkom nasilju, bilo kakvoj traumatizaciji djeteta”, kaže Ana Matković.

Dobrobit djeteta jedini je cilj svih centara za socijalni rad u regionu. Prvo se trude da poprave uslove kako bi dijete ostalo sa biološkim roditeljima. Druga opcija su srodničke i hraniteljske porodice, a posljednja smještaj u ustanovu. Kada do toga dođe, trude se da što kraće traje, kaže Olivera Simendić iz Gradskog centra za socijalni rad u Beogradu.

“U kojoj mjeri i koliko dugo će dijete boraviti u ustanovi zavisi od niza okolnosti, zavisi od raspoloživog kapaciteta hranitelja koji može da odgovori na potrebe tog konkretnog djeteta. Možemo imati hraniteljske porodice koje su slobodne, ali koje nemaju sposobnost da odgovore na potrebe male bebe ili djeteta sa teškoćama u razvoju ili zdravstvenim problemima”, objašnjava Olivera Simendić.

I dom i hraniteljska porodica samo su privremena rješenja. Jedino trajno je usvajanje. Preduslov je saglasnost roditelja ili lišavanje roditeljskog prava sudskim putem.

U posljednje dvije godine samo jedno dijete usvojeno je nakon boravka u domu “Rada Vranješević” u Banjaluci, kaže direktorka doma Darijana Kecman.

“Najčešće zbog toga što djeca nisu podobna, prema Porodičnom zakonu, za usvojenje. To znači da su starija od 10 godina ili da roditelj nije potpisao da je saglasan da se dijete usvoji. Što se tiče hraniteljskih porodica, Republika Srpska ima veliku potrebu za obukom dodatnih hraniteljskih porodica kako bi se umanjio broj djece u ustanovama”, kaže Kecmanova.

Tome teže svi u regionu. Od 450 korisnika zagrebačkog Centra za djecu, samo petina je u ustanovi. Mnogi su kod kuće, a neke svakodnevno posjećuju i saradnici koje centar angažuje već tri godine. Čak i kada se dijete oduzme roditeljima, nije kasno za ispravku.

Upravnica Centra Jasna Ćurković Kelava kaže da se roditeljima koji ne brinu adekvatno o djetetu prvo oduzima pravo na život sa djetetom, čime se daje mogućnost da, uz pomoć socijalnih radnika, poprave situaciju.

“Najteže je kad roditelj ne brine o djetetu, a ne želi se odreći prava na roditeljsku brigu za to dijete i onda ga posjećuje, a dijete zaista od tih rijetkih posjeta nema ništa da bi se vezalo za roditelja. Ta neodlučnost roditelja je najteža situacija i mi kažemo da su one mame koje same zaključe da ne mogu brinuti o djetetu i daju saglasnost za usvajanje zaista svojevrsni heroji i da su napravile najbolje za život svog djeteta”, kaže Ćurković Kelava.

Kutije za bebe – spas ili opasna prečica

Ono najgore, čedomorstvo, počinjava se u teškom psihičkom stanju. Ni ostavljanje djeteta na ulici, u kontejneru ili na drugom nebezbjednom mjestu nije ništa lakše krivično djelo. Šansa više da dijete preživi osnovni je argument za postavljanje takozvanih kutija za bebe, gdje se dijete može ostaviti bezbjedno i anonimno.

U zagrebački Centar za djecu u Nazorovoj prošle godine stigla je beba stara samo dvije sedmice, koja je ostavljena u “prozoru života”.

Pri Katoličkoj crkvi otvorilo ga je Udruženje “Betlehem” i to je jedino mjesto u Hrvatskoj gdje se dijete može napustiti anonimno, iako je to krivično djelo. Dok dio javnosti pozdravlja to što je jedan život spašen, mnogi smatraju da bi “prozor života” trebalo zatvoriti jer, kako kažu, otvara prostor za zloupotrebe.

Olakšavanje nezakonitog napuštanja djece ili prisilno odvajanje od majke neke su od opasnosti koje je prepoznalo nadležno ministarstvo u Hrvatskoj. Udruženje “Betlehem” nema dozvolu države da pruža tu uslugu. Hitno zatvaranje traži i više od 30 organizacija za prava žena koje čine Žensku mrežu Hrvatske. Kako kaže njena članica Sanja Juraš, svako može osnovati udruženje.

“Tri osobe u Hrvatskoj mogu osnovati udruženje i reći da žene ostavljaju djecu njima u prozor. Tako nešto je apsolutno protivzakonito i neprihvatljivo. Vi ne možete kontrolisati šta će sa tom djecom kasnije biti. Država je ta koja mora preuzeti odgovornost i zaštititi žene i djecu, uspostaviti odgovarajuće mehanizme kako nikad ne bi došle u takvu bezizlaznu i ugrožavajuću situaciju”, kaže Sanja Juraš.

Iz Udruženja “Betlehem” nisu željeli da govore pred kamerom RTS-a, ali ističu da im nije cilj da zamijene nadležne službe, već da im pomognu. Dok se u Hrvatskoj vodi spor oko “prozora života”, slične kutije za bebe postoje u Mađarskoj, gdje su institucionalno podržane.

Inkubator postavljen prošlog mjeseca finansiralo je Ministarstvo unutrašnjih poslova. Postavljen je u Dječjoj bolnici “Hejm Pal”, kako bi majka mogla da ostavi bebu na sigurnom, grijanom i opremljenom mjestu.

“Majka ostavlja bebu u inkubator, oprašta se, zatvara prozor i pritiska zvono pored prozora. Tada do inkubatora dolaze naši stručnjaci koji će preuzeti brigu o bebi. Važno je da je cijeli proces anoniman. Inkubator snima jedna kamera, ali snima samo bebu. Nema prijave policiji, niti bilo kakvog drugog postupka”, kaže Aniko Nađ.

Ostavljanje bebe na takvom mjestu tumači se kao dobrovoljna saglasnost za usvajanje, uz mogućnost da se majka predomisli. U Mađarskoj postoji više od 20 kutija za bebe, ali i brojni kritičari. Jedan od njih je i organizacija “Nestala djeca Evrope”, čija predsjednica Marija Hercog kaže da država nije uradila procjenu njihovog uticaja.

“Oni zapravo nisu uradili nikakvu procjenu uticaja kutija za bebe na broj čedomorstava. Cijeli taj sistem je bizaran, veoma skupe inkubatore sa grijanjem postavljaju pored zadnjeg ulaza u bolnicu, a na nacionalnom nivou ne pružaju nikakve informacije o lokacijama tih kutija”, tvrdi Marija Hercog.

Najglasniji argument protiv kutija za bebe jeste gubljenje prava na identitet te djece. Koliko je to bolno svjedoči i priča iz zagrebačkog Centra za djecu koje se sjeća Jasna Đurković Kelava.

“Sjećam se jednog dječaka koji je sa 18 godina pronašao negdje svoju biološku mamu i na putu tamo gdje se trebalo s njom sresti je svratio ovdje da pogleda dosije. On je rekao: znate, ja sve vrijeme ovdje imam neku rupu i nadam se da će mi ovaj susret pomoći”, kaže upravnica doma u Nazorovoj.

Materinski domovi – šansa da majka i dijete ostanu zajedno

Da ne dođe do razdvajanja, razvijaju se materinski domovi. Zahvaljujući njima, smanjen je broj majki koje napuštaju porodilišta bez bebe. One koje dolaze sve su mlađe, a neke imaju tek 14 godina. Socijalna radnica Milica Korićanin kaže da je sve više maloljetnih majki.

“Često idealizuju trudnoću, ali nakon porođaja postaju svjesne koliko je majčinstvo zahtjevno, posebno u tako ranom uzrastu”, kaže Milica Korićanin.

Direktor Zvečanske Zoran Milačić kaže da materinski dom ima preventivnu ulogu.

“Nudimo podršku, od osnovnih znanja o brizi o djetetu do završetka školovanja i dodatne edukacije. Cilj je da majka ostane uz dijete i da ono ima zdrav razvoj, a ne da završi u ustanovi”, kaže Milačić.

Nedostatak socijalnih radnika veliki izazov domova

U Bosni i Hercegovini u materinskom domu trenutno je samo jedna majka. Jedan od najvećih izazova je odliv socijalnih radnika, ističe Darijana Kecman.

“To su ljudi koji rade 15 ili 20 godina i koji su se iscrpili. Stepen profesionalnog sagorijevanja je veoma visok”, kaže Darijana Kecman.

Koliko je posao zahtjevan pokazuje i primjer iz Zvečanske, gdje jedan radnik brine o petnaestoro djece, iako je standard do osmoro.

“Rad sa djecom je neprekidan. Svi ste svjesni da ne treba da budu u ustanovi, ali kada ste sa njima, posvetite im se u potpunosti”, kaže socijalna radnica Milana Vouk.

Usvajanje – odgovornost na kvadrat

Oni koji promišljaju o boljim uslovima za zbrinjavanje napuštenih beba kažu da su potrebne brže sudske procedure za usvajanje djeteta. Proces usvajanja, kaže Olivera Simendić iz Gradskog centra za socijalni rad u Beogradu, nije nimalo komplikovan ni težak naspram odgovornosti koju ta odluka nosi.

“Kad se radi o adoptivnom roditeljstvu, to je, po meni, odgovornost na kvadrat. Prvo, izabrao sam da budem roditelj i treba da budem dovoljno dobar roditelj djetetu koje je već prošlo niz trauma koje treba da prevaziđem. To su traume koje ostavljaju ožiljke za čitav život”,kaže Simendićeva.

Najbolji lijek su zagrljaj i dom, ali put do toga je težak. U Srbiji je prošle godine usvojeno šezdesetoro djece, dvostruko manje nego ranije, dijelom zbog procedura, a dijelom zbog visokih očekivanja usvojitelja, piše Telegraf.

Izvor: Srpska info