Stipo Petrušić iz Banjaluka čuva satove, sjećanja i jedan izumirući zanat (Foto)

Izumire zanat. Mlade ovaj posao ne interesuje i satovi su danas potrošna roba, kad se pokvare, bacaju ih, a sve više je “pametnih satova” koji ne valjaju, a i kad se pokvare, ne isplati se popravljati, jer su dijelovi preskupi i nema ih.

Stipo Petrušić, banjalučki časovničar, koji već 50 godina radi ovaj posao, kaže da ovaj zanat nije popularan kao prije, a što govori i činjenica da je u Banjaluci nekada bilo 17, a sada ih je samo pet. I u ovih pet radnji rade tri penzionera.

“Radnju sam otvorio 1976. godine, u početku kao podstanar, plaćao sam kiriju. Danas je ovo moj vlastiti prostor. Uložio sam sve što sam imao, jer sam znao da je kirija nesigurna, sve je to “od danas do sutra””, kaže Petrušić.

Njegov put nije bio lak.

Završio je trgovačku školu, poslije toga i višu, ali ga je životni put odveo na drugu stranu. Zanat časovničara je naučio od brata, a kasnije se usavršavao u tvornici satova SELK u Kutini, gdje je stekao znanja, kako kaže o “elektronskim satovima”. I danas njegov brat, koji je takođe penzioner, zajedno s njim radi i popravlja satove.

“Prije je bilo lakše, sve su bili mehanički satovi, dijelovi su se mogli poručiti, radnje su bile pune. Danas su satovi uglavnom potrošna roba, kad se pokvare, bacaju im. A pametni satovi? Ništa ne valjaju, ne isplati ih se popravljati, dijelovi su preskupi i nedostupni”, priča Petrušić za “Nezavisne novine”.

Kako kaže, popravljao je mnoge satove, pa i one skupocjene, ali da je to rijetkost, jer su dijelovi danas preskupi. Navodi da je nekada dio za omega sat plaćao 30 KM, a danas taj dio košta i do 500 evra.

U svojih gotovo 50 godina rada, popravljao je i najskuplje satove, ali i porodične dragocjenosti koje su mu donijeli mladi da sačuvaju uspomenu na djeda ili baku.

“Kad uspijem nekome da vratim sat koji je godinama stajao, to je za mene velika radost”, kaže Petrušić.

Iako već u osmoj deceniji života, Stipo ne staje. Kaže da posao nije fizički težak, ali da se ne može raditi bez ljubavi.

Priča i da je pokušavao zaposliti radnika, ali da se nisu zadržali, jer posao časovničara nije za svakog.

“Da se očisti jedan sat, treba cijeli dan. Samo jedan sat u prosjeku ima 300 dijelova i to traži strpljenje i posvećenost. Rad se naplaćuje uvijek prema tome u kakvom je stanju sat koji treba popraviti. Prvo, moram ga otvoriti, vidjeti kakav je mehanizam, šta treba promijeniti i onda prema tome organizujem posao i svoj dan”, kaže Petrušić.

On ističe da satove na održavanje uglavnom donose stariji ljudi, ali ima i onih mlađih koji žele da sačuvaju uspomene na baku, djeda ili roditelje i da daje sve od sebe da “spasi”, napravi ili produži radni vijek nekog sata.

“Dok radim, dobro se osjećam, a do kada ću, vidjećemo. Volim ovaj posao i žao mi je što mladi ne uče da nastave ovo zanimanje koje izumire”, kazuje Petrušić.

Izvor: Nezavisne