Stara Banjaluka – “Otadžbinu” niko neće zastrašiti!

Neka znaju age i begovi, neka znaju njihove subaše u Srpskoj riječi i Srpskom klubu, da nikad “Otadžbinu” srušiti neće. Ona neće uzmicati nego i dalje nositi barjak kmetovskog oslobođenja. Nju neće niko moći podmiti i zatrašiti. Neka se čuje plač i kukanje do na kraj svijeta. Neka uvidi Evropa i carevina da dotle mira nema u Bosni dok se kmet ne oslobodi najsramnijeg ropstva, kmetovskog i feudalnog.

Veleposjednicima koji napadaju Kočića, “Otadžbina” poručuje: Gladila ih je Austrija 30 godina, gladi ih i danas. Sve se to u zadnje vrijeme bacilo da brani aginska prava i da još dokazuje kako je to sreća po kmeta. I to se tako razmazilo da više ne mogu ni da čuju da neko drugačije osjeća i misli. Ko je branilac kmeta, taj dira njihove svetinje. Ko ne puzi pred agama, taj dira u din.

***

Polemika koja je nastala među muslimanskim listovima i nama pobuđuje nas da se još jednom u opštim potezima osvrnemo na naš odnos prema muslimanima i da jasno označimo naš stav. Mi u prvom redu borbu za obligatorno rješavanje agrarnog pitanja ne smatramo nikako ni vjerskim ni nacionalnim nego jedino socijalnim pitanjem. Mi zato ustajemo protiv aga dok god stoje na suprotnom stanovištu. Mi ne pitamo jesu li te age muslimani, pravoslavni ili katolici. Što je udes tako htio da je većina aga muslimanske vjere, tome nismo krivi mi. Mi nismo vjerski fanatici, zato i ne možemo mrziti druge vjere i stoga ovdje jednom za svagda izjavljujemo da protiv naših muslimana nemamo ništa. Mi znamo da su oni istog jezika i krvi i da bi trebalo, da je sreće, da smo jedan narod, po krvi, jeziku i porijeklu. Kad se muslimani budu diferencirali, kad i oni budu imali stranku koja će u socijalnom pogledu stajati na našem stanovištu, mi ćemo ih pozdraviti i primiti kao braću. Zaista nam vjera neće biti nikakva smetnja. I muslimana ima i kmetova i težaka. I oni pate od istih tereta kao i naš kmet i težak. Zato i mi za njih osjećamo bratski i znamo da se boreći za pravoslavnog težaka, borimo i za njih.

***

To što ima dobrih aga i rđavih kmetova, zar može, za cjelinu, biti razlog da agrarno pitanje ne može biti riješeno? Ne, jer nikad se ne smije dozvoliti da sudbina jednog čovjeka zavisi od dobrog ili rđavog srca drugog čovjeka. Društveni poredak se ne smije i ne može zasnivati na individualnim osobinama pojedinca, nego samo na opštinu, od pojedinaca nezavisnim, društvenim i državnim zakonima.

Zato neka nas naše age i begovi shvate. Neka razumiju šta nas pokreće. Baš “Otadžbina” je zauzela čovječansko načelo u borbi Turske i Tripolisa, jer ne odobrava otmice i nasilja. Nas pokreće bezgranična ljubav prema ovoj zemlji, prema njenim dolovima, brdima i krševima, za našeg težaka koji je svim žilama srastao za tu zemlju. Težnja i želja za oslobođenjem kmeta kao čovjeka, koji ima pravo kao i drugi da bude potpuno slobodan i nezavisan, goni nas neodoljivo u borbu. Mogu li nas naši protivnici razumjeti? Hoće li nas razumjeti muslimanski begovi? Ako nas razumiju, neće nam moći više zamjeriti. Mi smo u dubini duše uvjereni da veliki ideali čovječanstva moraju pobijediti.

(“Otadžbina”, 1911, Banjaluka)

Pukovnik džaba vadio sablju

Po izboru u sabor, Kočić odlazi u Zmijanje i na velikom tradicionalnom narodnom zboru kod crkve na Klisini nad Kadinom vodom, kaže: “Austrija neće dugo vladati Bosnom i Hercegovinom. Ako je ne srušim perom, srušićemo je topovima!”

Iza Kočićevih leđa stajao je žandarmerijski pukovnik, koji je često vadio sablju iz korica i opet je vraćao. Zmijanjci su bili kao naelektrisani, opipavali su kubure, čekajući da onaj iza leđa samo dotakne njihovog Petrašina. U strahu od pobune, žandari ga nisu ometali i pustili su ga da govori do kraja.

(M. M. Vulin, “Otadžbina”, 1991)

Izvor: Pressrs.ba