Prodavci na banjalučkom buvljaku: Preživljavanje i druženje pod vedrim nebom

Kriza i besparica natjerala je i prodavce i kupce da redovno dolaze na banjalučki buvljak kod autobuske stanice, jedne da nešto prodaju, a druge da nađu jeftine stvari koje ne mogu sebi priuštiti u skupim radnjama. Ima tu i kibicera i šetača koji dolaze zbog razonode i druženja.

A, prodaje se sve. Knjige napisane i iščitane ko zna kada i ko zna gdje, poderana odjeća i cipele, nakit, mobilni telefoni, televizori i laptop računari. Muka je stegla ljude pa prodaju i svoje lične stvari da bi zaradili za život. Nečije zaboravljene igračke izvučene iz podruma, mikser koji je pravio kolače za svadbu tamo negdje 1996., ‘97. godine. Sve što se može i ne može prodati, naslagano je po improvizovanim štandovima, komadu raširenog platna, složenim kartonskim kutijama, plastičnoj ceradi na još mokrom ispucalom asfaltu. Cijena? „Ma, dogovorićemo se, samo ako si mušterija”, poručuju prodavci dok pocupkuju pored svoje robe u prohladno nedeljeno jutro. Većina njih nije raspoložena za priču, ogorčeni su na stanje u državi i na političare. Odmahuju rukom, kažu nisu raspoloženi, nije njihov dan. Stariji sliježu ramenima, „ko mene pita da li mi je penzija redovna“, „koliko koštaju moji lijekovi“.

Potencijalnih kupaca je na pretek, pogotovo nedjeljom, ali ljudi najviše dolaze da razgledaju iako se već za jednu marku može pazariti. Buvljak je banjalučki samo po mjestu prodaje, svoju robu ovdje nude i Prijedorčani, Cazinjanin, ima ih i iz Kladuše. Ali kako kažu, ne mogu ništa da zarade jer moraju plaćati prevoz.

Dženi, jedna od prodavačica polovne robe na banjalučkom buvljaku kaže da prodaje sve i svašta: knjige, suđe, garderobu, obuću. Cijene se kreću od jedne pa do deset maraka.

„Teško se može šta zaraditi. Bude nešto, ako se naiđe na neku dobru robu i ukoliko imam nešto prihoda da kupim robu, onda ovdje napravim bum, ali ovako je čisto preživljavanje, jedva se nekako živi. Nema se para i dosta je teško. Moramo i rezervacije mjesta da plaćamo. Ovo moje mjesto je 40KM mjesečno i plus svaku nedjelju plaćam 20KM i tezga je 50KM“, kaže za Banjaluka.com.

Srđan Aničić nudi ploče, staro posuđe, slike. Vrijeme za improvizovanom tezgom prekraćuje prebirajući po gitari. Naravno, ako ste mušterija i gitara je na prodaju.

„Može se zaraditi samo ako ima dobre robe, a ako nema, onda samo neka dopunska zarada za život”, kaže.

Nije na buvljaku samo zbog novca, i druženje dobro dođe.

Prvi razlog što radim ovdje je ekonomska situacija, a druga zato što mi je nekad dosadno pa volim doći da promijenim životnu rutinu. Srećem dosta interesantne ljude.”

Drago Popović prodaje tehničku robu: dvd-ove, linije, laptopove, telefone, vokmene, fenove…Iako penzioner, pravi je trgovac, hvali svoju robu naveliko.

„Cijene su jako jako niske u odnosu na prodavnicu, npr. u prodavnici je kućno kino 380 KM, kod mene 150KM. Od mene ljudi kupuju, vjeruju mi jer ja garantujem za svoju robu. Dajem garanciju i po godinu dana. I dok sam radio u bolnici ovdje sam radio, ali i sada kad sam u penziji.“

U šarolikoj gužvi pored izložene robe stoji i pravnik u penziji, ne bi da kaže svoje ime, iako na buvljaku prodaje godinama. Ipak, odao nam je, pomalo i u povjerenju, da dolazi samo radi druženja, upoznavanja novih ljudi, jer „kada mi je ispunjen dan ja sam srećan čovjek”. Nisu ovakvi trgovci česti, svoju robu prodaje „pošto, po to” da bi kaže, na neki način i pomogao ljudima a ponekada se sa kupcima sprijatelji i redovno posjećuje godinama.

Gdje još možete naći trgovca koji prodaje ne samo da bi zaradio već i pomogao sugrađanima i prekratio samoću, osim na buvljaku gdje se susreću mukotrpno preživljavanje i druženje? Za sve ostalo tu su tržni centri sa svježe okrečenim zidovima od gipsa i robom koja je nova i sjajna, ali ne može da ispriča tajne koje kriju Dženine knjige, Srđanove ploče i bezbrojne sitnice koje svake nedjelje traže nove vlasnike na banjalučkom buvljaku.

Tekst i fotografija: Dragana Dušanić