Od Banjaluke do Cazina: Model stipendiranja koji podstiče školovanje za zanate

Dok većina njegovih vršnjaka računa koliko će roditelji moći da im izdvoje za autobusku kartu i džeparac, Nik Vokić iz Banjaluke mjesečno prima stipendiju od 100 KM i ima plaćenu autobusku kartu za školski prevoz. To dobija zato što se odlučio da upiše deficitarno zanimanje – konobar. Iako iznos nije velik, značajan je: za Nika je to, osim konkretne pomoći, i potvrda da izabrano zanimanje – ima budućnost.

Nik, učenik Ugostiteljsko-trgovinsko-turističke škole Banjaluka, ovu finansijsku podršku prima od Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske, baš kao i stotine njegovih vršnjaka koji su odlučili da smjer njihovog školovanja bude strukovna škola.

Nik ističe da mu se još od prve godine svidio ovaj posao i planira upisati i četvrti stepen. Priča da mu je stipendija džeparac, a posebno mu znači što ne mora plaćati ni mjesečnu kartu. 

“I mojim roditeljima je to olakšica. To je mala pomoć za kućni budžet, jer kad dobijem stipendiju, sam rasporedim novac”, kaže Vokić.

Njegov školski kolega Igor Todić, učenik četvrtog razreda, smjera kulinarski tehničar, priča da je i on bio cijelo ljeto na praksi u školskom restoranu.   

“Ovdje sam najviše i naučio, jer mi je lakše uz profesore. Oduvijek volim da kuvam, pogotovo kolače, te me posebno zanima poslastičarstvo, ali naučio sam spremati i druga jela. Nakon završetka srednje škole plan mi je da upišem gastronomiju. Puno posla u ugostiteljstvu ima, pa smatram da se i nakon završetka školovanja mogu ovdje zaposliti”, poručuje Igor.       

Ono što Niku i Igoru olakšava školovanje dio je šireg rješenja koje se u Republici Srpskoj primjenjuje već petu godinu – program stipendiranja i finansiranja prevoza za učenike deficitarnih zanimanja.

Kako radi RS model: Ko odlučuje, koliko košta, kako se isplaćuje

Ovaj program pokrenut je s ciljem da se poveća upis u struke koje tržište rada najviše traži.

Listu zanimanja svake godine utvrđuju Ministarstvo prosvjete i kulture, lokalne zajednice i privreda, dok se sredstva obezbjeđuju u saradnji s Ministarstvom finansija RS.

“Učenici prvih razreda srednjih škola koji se upisuju u deficitarna zanimanja ostvaruju pravo na finansijsku podršku. Sredstva se, preko jedinica lokalne samouprave, uplaćuju direktno na račune učenika ili roditelja, a škole su dužne da svakog mjeseca, za prethodni mjesec, Ministarstvu prosvjete i kulture i lokalnim zajednicama, dostavljaju podatke o broju učenika i potrebnim iznosima za prevoz”, pojasnili su iz resornog ministarstva.

Kako navode, lokalna zajednica ima obavezu da, dokaz o uplati sredstava krajnjim korisnicima, dostavi Ministarstvu prosvjete i kulture Republike Srpske.      

“U proteklih pet školskih godina, zaključno sa prošlom školskom godinom, u deficitarna zanimanja upisano je 2.846 učenika. Za realizaciju programa obezbjeđuje se 900.000 KM na godišnjem nivou. U ovoj školskoj godini 650 učenika upisalo je deficitarna zanimanja. Najviše učenika koji su upisali ova zanimanja u školskoj 2025/26. godini je u Banjaluci, Prijedoru, Bijeljini, Doboju i Gradišci. Najveći interes vlada za zanimanja: kuvar, bravar-zavarivač, konobar i električar-elektroinstalater”, dodali su.

Škole i poslodavci: Praksa, prvi posao i sezona na Jadranu

Boris Spasojević, direktor Ugostiteljsko-trgovinsko-turističke škole u Banjaluci, potvrđuje da škola svake godine upisuje veliki broj odjeljenja, pretežno ugostiteljsko-turistička zanimanja.    

“Interesovanje učenika za zanimanja, kao što su konobar i kuvar, je veliko, a činjenica da smo ih proglasili deficitarnim dodatno je podstakla upis. Učenici, osim što dobijaju stipendiju i plaćen prevoz, prepoznali su da su to zanimanja u kojima mogu izgraditi svoju buduću karijeru”, kaže Spasojević.           

Učenici za vrijeme svog školovanja idu na praksu kod poslodavca s kojim škola ima ugovor, te su veoma traženi u restoranima i hotelima, ali i drugim ugostiteljskim objektima.

“Naša škola ima potpisane ugovore i sa brojnim resortima i ugostiteljskim objektima u Crnoj Gori i Hrvatskoj, pa se praktična nastava često realizuje kroz ferijalnu praksu. Svake godine dobijamo nove zahtjeve od poslodavaca iz ove dvije zemlje koji nude vrlo dobre uslove za naše učenike”, ističe Spasojević.    

Kako kaže, namjera domaćih poslodavaca je da zadrže radnike, odnosno te učenike.

“Deficitarna zanimanja su sve bolje plaćena, tako da je dužnost svakog direktora i menadžmenta škole da nađe što boljeg partnera i osigura što bolje uslove, da bi kasnije i taj poslodavac imao vrlo dobrog radnika”, dodaje on.

Uz saradnju sa brojnim poslodavcima, škola ima i sopstveni restoran u kojem učenici stiču praktična znanja. Spasojević naglašava da je školski restoran jedan od rijetkih u Republici Srpskoj koji raspolaže tolikim kapacitetom, oko 400 mjesta – sa maksimalnom opremom za konobare, kuvare i poslastičare.

Šta (ne) znamo o učinku: Upis raste, ali nema praćenja zadržavanja

Iako program traje već petu godinu, još nije poznato kakve rezultate daje. Nema podataka o tome da li su stipendije i plaćeni prevoz doprinijeli većem zadržavanju učenika u zemlji ili njihovom zapošljavanju u struci. Pokušali smo saznati da li institucije prate šta se promijenilo otkad se stipendiraju deficitarna zanimanja – koliko učenika ostaje u RS/BiH nakon školovanja i koliko ih se zapošljava u struci, nadležni, uključujući resorno ministarstvo, Republički zavod za statistiku, kao i Poreska uprava RS, ne prikupljaju takve podatke.         

Demograf Aleksandar Čavić smatra da znanja i profesionalnog iskustva nikad ne možete imati viška – posebno kada je riječ o učenicima i mladima koji prolaze kroz školsku i stručnu praksu. To bi, kaže, samo po sebi trebalo predstavljati vrijednost, ali u praksi nije tako.    

“Kod nas se sticanje profesionalnog iskustva i prakse ne prati sistemski i samim tim ne može se podvesti pod bilo kakav okvir usmjeravanja na sticanje znanja i profesionalnih iskustava i ciklusa obrazovanja”, objašnjava Čavić.    

Dodaje da zemlje koje upravljaju migracijama uvijek računaju da će jedan dio stanovništva otići – na školovanje, zbog stručnog usavršavanja ili jednostavno iz radoznalosti.

“Problem nastaje kada se to odvija stihijski, dakle, bez ikakvog praćenja i planiranja od strane države. Vrlo često ne vrednujemo na adekvatan način sticanje profesionalnog iskustva i ono je samo pretkorak sljedeće faze – njihov trajni odlazak, mahom zbog ekonomskih razloga”, kaže.          

Pojašnjava da mnogi, jednom kada odu, pronađu svoje mjesto na tržištu rada i stabilan materijalni status, te se rijetko vraćaju.           

“To pokazuje da nismo organizovani na pravi način. Ne pristupamo obrazovanju, praksi i stručnim kvalifikacijama sistematski, i to nas dugoročno košta gubitka kvalifikovanih radnika”, pojašnjava Čavić.

Zanati traženi, ali izazovni: Koliko je teško zadržati učenike?

Predrag Tošić, profesor u Ugostiteljsko-trgovinsko-turističkoj školi u Banjaluci, potvrđuje da veliki broj djece upiše smjerove kuvar i kulinarski tehničar, te dodaje da su na tu odluku vjerovatno uticale popularne kulinarske emisije, ali i visoka primanja kvalitetnih kuvara.          

“Ali konobar i kuvar može imati vrhunsku platu samo ukoliko je on vrhunski radnik i ima vrhunsko znanje. No, primijetio sam da do četvrte godine veliki broj učenika odustaje od ovog zanimanja, jer su shvatili da je to, koliko god da je lijepo, ipak izuzetno teško zanimanje”, ističe Tošić.           

Goran Kurtinović, član Upravnog odbora “Horeca”, poslodavac i vlasnik nekoliko ugostiteljskih objekata u Banjaluci, ističe da im je radna snaga neophodna, posebno mladi koji žele da uče i napreduju.    

“Novi radnici biraju ovo zanimanje samo ako ga zaista vole, a mi moramo da ih učimo. Mislim da stipendija ne utiče mnogo na odluku da učenici upišu smjer kuvar ili konobar, ali znam da je ove godine upisano dva razreda u Banjaluci. Nama, poslodavcima, ključno je da razumijemo kako mladi razmišljaju, koji su njihovi zahtjevi i potrebe, te da, jednim dijelom, prema njima kreiramo radna mjesta, ali i da ih naučimo šta su prava i obaveze rada”, ističe Kurtinović.     

Dodaje da većina učenika koji idu na praksu, u tim ugostiteljskim objektima ostanu i preko ljeta, kao ispomoć ili kroz druge angažmane.           

“To su najčešće đaci drugog i trećeg razreda, a s njima i roditeljima dogovaramo jednostavnije poslove za ljetni period. Dobra odluka grada Banjaluka ove godine bila je da pokrije poreze i doprinose za djecu koja se zaposle odmah po završetku škole. To je odličan potez”, dodaje Kurtinović.

Ljuban Bajić, direktor Građevinske škole i predsjednik Aktiva direktora banjalučke regije, navodi da se učenici inače slabije upisuju u deficitarna zanimanja, ali da je ove godine nešto bolja situacija.     

“U našoj školi je upisano jedno odjeljenje keramičara-kamenorezaca, i to je deficitarno zanimanje. Čak se interesuju da se kod nas upišu i đaci iz drugih mjesta. U zadnje vrijeme imamo zainteresovanih desetak učenika za ovo zanimanje”, navodi Bajić.

Kaže da su cijene rada u zanatskim zanimanjima često veće nego u mnogim profesijama s fakultetskim diplomama.   

“S jedne strane, uvozimo radnu snagu, a sa druge imamo potrebu za deficitarnim zanimanjima”, kaže on.      

Bojan Bakal, direktor Poljoprivredne škole u Banjaluci, napominje da već dvije godine nema dovoljno zainteresovanih učenika za deficitarno zanimanje mesar, pa ne uspijevaju formirati odjeljenje.    

“Zanimljivo je da učenici koji se ipak odluče za taj smjer mogu na praksi zaraditi i do 400-500 KM. Ali, i pored stipendije, plaćenog prevoza i prakse kod poslodavca, to zanimanje i dalje ne privlači dovoljan broj đaka – prijavi ih se tek nekoliko. Drugi deficitarni smjer kod nas je pekar, i tu uspijevamo da formiramo odjeljenje”, kaže Bakal.

USK i Cazin: Šta je danas realno i kako pokrenuti stipendiranje deficitarnih zanimanja

Na području Cazina, najmnogoljudnije zajednice Unsko-sanskog kantona, veliki je broj strukovnih škola i smjerova čiji polaznici lokalnoj zajednici donose konkretnu korist po završetku školovanja. Većina njih i odlučuje ostati u svom gradu nakon srednje škole.

Jasmina Zlatarević, direktorica Druge srednje škole Cazin, kaže da ova škola svake godine upisuje veliki broj učenika. Od strukovnih zanimanja nude smjer kuhar, konobar, zidar, keramičar i trgovac. Navodi i to da ove godine nisu upisali trgovce, ali je kuhar i dalje smjer koji je tražen. Ono što posebno ističe jeste praksa koju svi učenici obavljaju tokom raspusta, a mnogi potom kod lokalnih privrednika nakon školovanja i dobiju posao, posebno u ugostiteljskom i građevinskom sektoru.

Problem manjeg broja upisanih učenika prisutan je u cijeloj Bosni i Hercegovini, ali se Cazin ipak izdvaja po tome što su zanatski i ugostiteljski smjerovi i dalje među najtraženijima. Prema riječima Zlatarevićeve, u protekle tri godine broj učenika se nije drastično smanjivao. Vjeruje da bi primjena modela iz Republike Srpske dodatno motivisala učenike da ostanu u svom gradu i nakon školovanja.           

Dok se model iz RS još ne primjenjuje, učenici u Cazinu snalaze se na različite načine – troškove prevoza refundiraju preko centara za socijalni rad ili federalnog nivoa.

Jedna od učenica ove škole kaže da bi joj sistem redovnih stipendija i plaćenog prevoza mnogo značio.

“Dolazim iz udaljenijeg mjesta i mjesečna karta je skupa. Značilo bi mi i da imam neki džeparac, da malo olakšam roditeljima. Volim ovu školu i želim da ostanem ovdje i nakon što je završim”, kaže učenica koja je htjela ostati anonimna.    

Razmatranje prilagodbe modela iz Republike Srpske u Unsko-sanskom kantonu bilo bi u potpunosti opravdano, zakonski moguće i u skladu s razvojnim ciljevima kantonalne obrazovne politike, smatra Ajna Jodanović, vanredna profesorica međunarodnog javnog prava i evropskih studija na Pravnom fakultetu u Bihaću. Prema njenim riječima, Unsko-sanski kanton raspolaže potpunom pravnom i fiskalnom nadležnošću da donosi programe i mjere kojima se unapređuje kvalitet i dostupnost srednjeg obrazovanja.        

“Važeći Zakon o srednjem obrazovanju USK prepoznaje obrazovanje kao djelatnost od posebnog društvenog interesa, čime se Vladi i Ministarstvu obrazovanja daje pravni osnov da kreiraju programe stipendiranja i podrške učenicima deficitarnih zanimanja. Uvođenje takvog programa ne bi bilo odstupanje od zakona, već njegova prirodna primjena – u službi razvoja zajednice i jednakog pristupa obrazovanju”, navodi.

Primjena ovog modela ne zahtijeva izmjene zakona, smatra profesorica, jer postojeći pravni okvir Unsko-sanskog kantona već omogućava donošenje posebnih mjera u oblasti obrazovanja.

“Za realizaciju programa potrebno je donijeti podzakonski akt – odluku, uredbu ili pravilnik – kojim bi se uredili ključni elementi: kriteriji za utvrđivanje deficitarnih zanimanja, iznos i dinamika isplate stipendija, način subvencioniranja prevoza te nadležnost za praćenje provedbe. Odluku bi Vlada mogla donijeti na prijedlog Ministarstva obrazovanja, uz planiranje sredstava u budžetu kantona. Time bi bili ispunjeni svi pravni i finansijski uslovi za zakonitu i održivu provedbu programa, bez potrebe za izmjenama postojećih propisa”, objašnjava Jodanović.  

Model iz RS ocjenjuje pozitivnim i navodi da bi primjena sličnog programa u Unsko-sanskom kantonu donijela višestruke koristi. 

“Povećala bi interes učenika za upis u strukovna zanimanja, smanjila nesklad između obrazovne ponude i tržišta rada te omogućila jednak pristup obrazovanju učenicima iz udaljenijih sredina. Dugoročno, ovakav program bi doprinio zadržavanju mladih ljudi u lokalnim zajednicama i jačanju kantonalne privrede. Unsko-sanski kanton ima sve uslove da ovaj model prilagodi svojim potrebama i uvede ga kao trajnu, razvojno usmjerenu praksu zasnovanu na savremenim evropskim principima obrazovanja”, smatra.         

Iz Kantonalnog ministarstva obrazovanja do zaključenja teksta nismo dobili odgovor na pitanje da li je planirano uvođenje sličnog sistema.

Između sistema i stvarnog života

Dok u Cazinu tek razgovaraju o mogućnostima uvođenja sličnog modela, u Banjaluci on već pokazuje svoje lice – u učionicama i restoranima gdje učenici prve zarade pretvaraju u planove za budućnost. Među njima je i Matija Koščica, učenik koji je ove godine završio za kuvara u Ugostiteljsko-trgovinsko-turističkoj školi. Ovog ljeta se zaposlio na određeno vrijeme u jednom banjalučkom restoranu. I on je, tokom školovanja, primao stipendiju od 100 KM.

“Naravno da mi je značila ta stipendija, ali u današnje vrijeme to nije dovoljno. Mojim roditeljima je to bila mala olakšica, a meni više kao džeparac”, kaže Koščica te navodi da je već neko vrijeme tražio restoran u kojem može raditi.

“Ovo mi je bila sjajna prilika. Radim kao pomoćni kuvar, pomažem u svemu – od pripreme jela do pospremanja. Trudim se da učim i napredujem”, priča Matija.

Za njega je, kaže, najvažnije da voli ono što radi.

“Novac nije presudan. U ovu školu sam se upisao jer sam oduvijek volio da kuvam. Gledao sam kulinarske emisije na TV-u i YouTubeu, i niko nije ni znao da ću se odlučiti za ovaj smjer – to je bila moja odluka”.

Priču objavljujemo kroz projekat “Saradnja za rješenja: mediji, civilno društvo i mladi za inkluzivnije lokalne politike” u saradnji sa Mediacentrom Sarajevo, uz podršku Ministarstva inostranih poslova Njemačke putem ifa (Institut für Auslandsbeziehungen) i zivik programa finansiranja.

Izvor: Nezavisne