Nasilje u školama BiH: Ćuti i trpi…

I dok maloljetnička brutalnost potresa javnost, stručnjaci upozoravaju da građani mogu biti srećni što scene nasilja, poput onog u Tuzli, nisu češće.

Nebriga o mentalnom zdravlju mladih, nekompetentni profesori i država koja ne pruža osjećaj sigurnosti, uzrok su nasilja u BiH, piše “Deutsche Welle”.

Rezultati istraživanja nevladine organizacije “Perpetum mobile” pokazuje da je oko 24 odsto mladića u BiH učestvovalo u tuči s noževima.

Psiholog Srđan Dušanić kaže da je u posljednjih deset godina porastao broj djevojaka koje su nasilne i da ga tuzlanski incident nije mnogo iznenadio.

„Nasilje među vršnjacima nije nikakva novost, ono što mene uvijek šokira jeste brutalnost tinejdžera koju vidimo na tim snimcima svaki put kada oni izađu u javnost“, kaže Dušanić dodaje da je najbolj lijek protiv nasilja prevencija i kontinuiran rad stručnjaka s mladima. Međutim, kako smatra, za programe prevencije nikada nema novca.

“U svim našim istraživanjima smo došli do podataka da oni koji vrše nasilje imaju nisko samopoštovanje, frustrirani su i uglavnom su proživjeli neprijatne stvari. Kada bi se s tim tinejdžerima više radilo, oni ne bi postajali nasilnici”, smatra Srđan Dušanić.

Ivana Zečević, profesorka na odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Banjaluci, smatra da nastavnici i profesori treba da prepoznaju neadekvatno ponašanje kod učenika.

“Oni nemaju vještine. Bave se samo obrazovanjem ali ne i vaspitanjem, niko ih tome nije naučio. Nije dovoljno imati dobre namjere i intuiciju kada radite s mladima tog uzrasta. Možemo biti zahvalni što se naši ušenici češće ne pojavljuju u medijima s ovakvim ispadima”, smatra Zečevićeva.

Iz banjalučke elektro-tehničke škole vjeruju da nastavno osoblje jeste obučeno i može adekvatno odgvoriti svim izazovima. Školski psiholog Irena Spasojević smatra da građani BiH čvrsto vjeruju u onu staru “ćiti i trpi”.

“Kulturološki smo usmjereni na mazohizam, ako ćutimo i trpimo mislimo da smo kvalitetniji ljudi”, kaže Spasojevićeva.

Vanja Jošić, banjalučki srednjoškolac, tvrdi da je bio svjedok i gledao kako učenici tuku i maltretiraju druge đake. Kaže da su samo rijetki učenici na strani žrtve, koji su spremni da pomognu i da se pobune.

“Nažalost, većina ne osuđuje nasilje, ne žele da se miješaju i kažu da to nije njihova stvar”, kaže ovaj učenik.

Nevladina organizacija “Perpetum mobile” iz Banjaluke šest godina radi s učenicima i nastavnim osobljem na sprječavanju nasilja. Riječ je o modelima vršnjačke edukacije koji u svijetu pokazuju odlične rezultate.

“Cilj je da naš program uđe u formalno obrazovanje, da se profesori i psiholozi obuče interaktivnim tehnikama, gdje su učenici sami nosioci promjena”, kaže koordinator projekta Saša Ostojić.

Nasilje je sastavni dio života u BiH

Ivana Zečević tvdri da veliku odgovornost snosi država, odnosno sistem koji ne postoji i ne štiti svoje građane. Adolescentima je to jasna poruka da se mogu ponašati nasilno i provući se bez kazne, smatra ona. Neizostavan faktor su i roditelji, ambijent u kojem se odrasta, gdje su nasilje i traume sastavni dio života, prošlosti i sadašnjosti.

“Najčešći vid roditeljske kazne jeste nasilno ponašanje prema djetetu, batine, uvrede, ignorisanje, psihološko nasilje. Dijete u BiH neminovno odrasta u miljeu nasilja. Da ne pričam o tome kako s koljena na koljeno prenosimo traume mnogo većih nasilnih oblika ponašanja kao što su ratovi”.

Prema njenim riječima, problem bi trebalo početi rješavati s vrha. Iako je doktor psiholoških nauka, vjeruje da briga za mentalno zdravlje pojedinca sama po sebi ne obećava dobre rezultate, bez stabilnog državnog sistema koji diktira sistem vrijednosti.

Izvor: Mondo