Nasilje u porodici: Potreba za sigurnim kućama i dalje raste

Nasilje u porodici, uprkos usvajanja zakona kojim se sankcioniše ovaj oblik nasilja, je ozbiljan problem u našem društvu koje je i dalje okovano patrijarhalnim moralom. Percepcija o nasilju u porodici se polako mijenja. Ovaj problem malim koracima izlazi iz kuće i postaje društvena briga, ali misao da je nasilje u porodici normalna pojava još uvijek je prisutna, a ona proističe iz tradicionalnih i stereotipnih društvenih obrazaca.

Drugim riječima, ova pojava se i dalje toleriše. Rodna ravnopravnost, iako je regulisana zakonskim propisima i sve više prisutna u medijima i dalje je tabu tema u našem društvu, a i težak okov za stručnjake koji rade na ovoj problematici.

Seksualno zlostavljanje i tradicionalne prakse, koje nanose štetu ženama, neki su od brojnih razloga zbog kojih žene utočiste traže u sigurnim kućama.

U Republici Srpskoj postoje 3 sigurne kuće, u Banjaluci, Modriči i Bijeljini, a od 2007 do 2012. godine, u sigurne kuće smješteno je 688 žena i 851-o dijete. A, od 2005 do 2012. godine evidentirano je 24.298 poziva na SOS liniji, za žrtve nasilja u porodici, od kojih je 98% žrtava nasilja ženskog pola.

“Žrtve nasilja se u sigurne kuće najčešće smiještaju kada je u pitanju akutno nasilje i kada je žrtvama ugrožen život. Sigurna kuća nije samo mjesto za bezbjedan smještaj žrtava nasilja kojima je ugrožen život, nego i mjesto gdje žrtve dobijaju tretman osnaživanja, retraumatizacije, socijalnu i zdravstvenu zaštitu i pravnu pomoć, kao i osposobljavanje za budući život, kako bi žrtve nasilja i njihova djeca prevazišle traumu nasilja”, kaže mr Dijana Tepšić, portparolka Gender centra – Centra za jednakost i ravnopravnost polova Vlade RS.

Žene i djeca smještena su u sigurne kuće na osnovu rješenja nadležnog centra za socijalni rad, ili policijske stanice. Na području grada Banjaluka postoji mobilni tim koji na osnovu procjene slučaja donosi odluku o smještaju.

Boravak u Sigurnoj kući

Kapacitet kuće u Banjaluci je 24 osobe, a po dolasku sa korisnicima se zaključuje ugovor o boravku koji je vremenski određen na tri mjeseca, a koji je propisan Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici. Ukoliko ne postoji mogućnost za pronalazak adekvatne izlazne strategije, boravak se može produžiti na period od dodatna tri mjeseca.

“Period od tri mjeseca je određen kao optimalan period za boravak žena i djece, iako taj period nije dovoljan da žena sanira posljedice uzrokovane dugotrajnim izlaganjem nasilju. Sigurna kuća ne predstavlja samo mjesto koje obezbjeđuje krov nad glavom ženama i djeci u akutnoj fazi nasilja, već i podršku, zaštitu i pomoć. U toku boravka sve žene i djeca imaju obezbijeđenu psihosocijalnu, pravnu i zdravstvenu njegu i pomoć. Sve žene i djeca imaju na raspolaganju pomoć psihologa, socijalne radnice, pravnice i medicinskih sestara”, objašnjava Amela Bašić-Tomić, koordinatorica Sigurne kuće Banjaluka.

Nakon izlaska iz kuće žene, a i djeca, imaju mogućnost da se obrate za pomoć ovoj ustanovi.

“Žene sa djecom često imaju potrebu za povremenim dolascima u Sigurnu kuću, jer proces razvoda braka ili podjele bračne imovine je često dugotrajan, te zahtijeva stalnu podršku. Pored toga, često su razlozi za pomoć usmjereni na podršku u ostvarivanju određenih prava i statusa, pomoć u učenju kod djece, pomoć u pronalasku zaposlenja, pomoć pri kontaktu sa drugim udruženjima ili građanima u pronalasku namještaja i bijele tehnike, udžbenika, odjeće, obuće itd”, dodala je Tomićka.

Takođe, nakon izlaska iz kuće osoblje ostaje u kontaktu sa žrtvama nasilja na mjesečnom nivou, u periodu od narednih 18 mjeseci. Postoje i grupne podrške koje se organizuju svakog mjeseca, a koje posjećuje određen broj korisnica.

Kada je u pitanju pronalazak izlazne strategije, Tomićka nam je rekla da se nailazi na niz prepreka, od kojih je najveća pronalazak posla kod žena koje u momentu dolaska u Sigurnu kuću nisu imale nikakav vid zaposlenja.

“Problem je naročito prisutan kod žena sa nižim stepenom obrazovanja, nepostojanjem radnog iskustva i slabom, ili često nikakvom mrežom socijalne podrške. Sigurna kuća ne omogućava zaposlenje korisnicama, već samo pruža podršku u njegovom pronalasku. Moramo istaći da smo nailazili na senzibilizaciju privatnih poslodavaca kada je u pitanju zapošljavanje korisnica, ali često i otkazivanje posla usljed nerazumijevanja, kada kod poslodavaca prevlada strah od nepredvidivih reakcija osoba koje su počinile nasilje. Nažalost, ne postoje adekvatni programi zapošljavanja prema kojima bi žene, koje su preživjele nasilje i odlučile da započnu novi život sa svojom djecom, imale prednost u odnosu na ostale kandidate”, kaže Tomićka, dodavši da bi povećanje senzibilizacije privrednog i privatnog sektora za zapošljavanje ove populacije imalo veliki uticaj na poboljšanje položaja žena žrtava nasilja.

Sa problemima nakon izlazka iz kuće suočila se i naša sagovornica, bivša korisnica ove ustanove.

“Moj boravak u Sigurnoj kući Banjaluka trajao je 3 mjeseca. Nakon ta tri mjeseca sam trebala pronaći stan i iseliti se, što nije nimalo jednostavno. Situacija u kojoj se tada nađete nije laka. Ako izlazite iz ove ustanove, potpisujete da izlazite na vlastitu odgovornost, što znači da vam se nešto desi u tom periodu, niko neće snositi odgovornost vaše zaštite. Velika je prednost kada se možete skloniti negdje i biti mirni. Ali taj mir traje 3 mjeseca, čak ne ni puna tri, jer počinjete razmišljati šta poslije?”, kazala je naša sagovornica, koja je željela ostati anonimna.

A zbog teškog socio-ekonomskog položaja, u kojem se žene često nađu po izlasku iz Sigurne kuće, prema podacima nevladinih organizacija 40 odsto žena se vraća bivšem, nasilnom partneru. Ovoj odluci pripomaže i prihvaćena “norma” da je ženina uloga da očuva porodicu, bez obzira na situaciju u kojoj se nalazi.

Žene u manjim opštinama, koje žele izaći iz nasilne zajednice, teško dolaze do utočista. Naime, finansiranje sigurnih kuća riješeno je Zakonom o zaštiti od nasilja 2008. godine, 70% sredstava izdvaja se iz budžeta entiteta, dok se 30% sredstava izdvaja iz budžeta lokalnih zajednica. Međutim, kako saznajemo od Amele Bašić-Tomić, osim gradova Banjaluka i Gradiška, niti jedna opština u regiji Banjaluka nema planiranu stavku za zbrinjavanje žena i djece u Sigurnoj kući, u svojim lokalnim budžetima.

Šta se dešava u ovim opštinama?

Naime, žrtve nasilja u porodici su zanemarene od strane Centra za socijalni rad u opštinama koje nemaju budžetsku stavku za ovu vrstu nasilja, za ove žene ne postoji utočiste. Dodatan problem je i činjenica da se veliki broj prijava nasilja razmatra kao remećenje javnog reda i mira, te ne prolazi nikakve evidencije.

Ovaj problem ukorijenjen je u stubove našeg tradicionalnog i patrijarhalnog društva, u kojem žrtva nasilja nažalost nailazi na predrasude, osuđivanja, te se nasilja toleriše u žrtvinom okruženju.

“Nasilje, kao društveni problem, prisutno je u porodicama i često se i dalje dešava iza zatvorenih vrata kućnog praga. Mi još uvijek možemo da čujemo od okoline počinioca nasilja da su ostali iznenađeni jer je on divan čovjek, radni kolega, komšija, ali je eto ipak agresivan prema svojoj djeci i ženi. Podaci koji se dobijaju od zvaničnih institucija i SOS telefona, su poražavajući i ukazuju na njihovu obimnost. Međutim, samo adekvatnim društvenim odgovorom možemo postići da se ono prijavi i adekvatnim sankcionisanjem počinioca i zaštitom žrtava uticati na njegovo preveniranje”, kazala je Amela Bašić-Tomić.

Kako bi spriječili i suzbili ovu negativnu pojavu potreban je multidisciplinarni pristup i kontinuiran angažman brojnih profesionalaca i eksperata iz područja socijalnog rada, psihologije, policije, pravosuđa, obrazovanja i drugih, jer nasilje ne možemo eliminisati bez pokretanja sveobuhvatnih akcija.

Ako ste žrtva ove vrste nasilja ili znate nekoga ko jeste, pozovite besplatan broj za prijavu nasilja u porodici u RS 1264. Drugi način je javljanje lokalnoj policiji ili najbližem Centru za socijalni rad. Takođe, podsjećamo da su svi građani/građanke, članovi porodice, subjekti zaštite, kao i zaposleni u obrazovnim i socijalnim ustanovama, zakonski obavezni prijaviti nasilje u porodici!

Maja Garača/Banjaluka.com