Mali heroji – Pješače nekoliko kilometara do škole, na umor se ne žale

Područnu Osnovnu školu “Branislav Nušić”, smještenu u brdovitim i šumovitim predjelima banjalučkog sela Donja Kola, krasi 32 đaka, a od toga njih 12 iz dana u dan, po svim vremenskim uslovima i godišnjim dobima, pješači po nekoliko kilometara da bi došli na čas.
Ovi mali heroji, veseli, zdravi, razigrani, dočekuju vas sa stidljivim osmijehom. Ne žale se ni da im je daleko, ni teško, ni da su umorni od puta, ni mokri od kiše, niti promrzli od hladnoće. Na sve su navikli. Jer, drugačije nisu ni imali.

Milica i Siniša

“Ako baš jako pada kiša, malo mi nekad budu mokre noge, kada dođem u školu. A kad je zima bude mi baš hladno i klizav je put”, kaže Milica Mikulić, koja ide u treći razred, a od kuće do stanice, na kojoj čeka bus do škole, prepješači četiri kilometra.

Nije joj, kaže, teško da pješači toliko, jedino ju je strah jer put vodi kroz šumu, često je i visoka trava, pa se boji da ne sretne neku divlju životinju.

“Nekada naiđem na zmiju, guštera…ali, sačekam da prođu, pa onda nastavim polako”, kaže Milica.

Andrijana i Božana

Božana Čajić i Andrijana Božić, učenice prvog i drugog razreda, takođe pješače dva kilometra do kuće po izlasku iz autobusa, dok Siniša Ćutković, učenik trećeg razreda, pješači tri kilometra.

Iako nastava počinje u 8.00 časova, Andrijanu tata u školu doveze u 6.20, jer radi od 7.00 časova, da ona ne bi pješačila dva kilometra do autobuske stanice pa onda čekala bus.

Školu joj otključa radnica, koja dođe na posao ranije da Andrijana ne bi morala vrijeme do početka nastave provoditi ispred škole.

“Dok ne dođu ostali drugari uglavnom se igram, slažem slagalicu, ili crtam… Bude mi malo dosadno, ali nađem uvijek nešto”, kaže Andrijana.

Božanu roditelji dovezu ujutru do škole, ali po završetku nastave, da bi se busom vratila kući, morala bi ga čekati sat vremena. Umjesto toga, krene pješke i tako prepješači četiri kilometra do kuće.

“Volim ići u školu, jer mi je zanimljivo provoditi vrijeme sa drugarima. Bude mi nekada naporno pješačiti, ali sam navikla”, kaže Božana.

Siniša hrabro kaže da mu tri kilometra nisu nikakav problem, te da on to pređe „u trku“, ali da mu nekada i komšije stanu autom, pa ga povezu.

Stanica na kojoj staje bus koji ide prema gradu ima nadstrešnicu, ali staru, neuslovnu i bez mogućnosti da djecu sakrije od kiše i snijega.

Stanica sa druge strane puta, na kojoj staje bus koji ide u suprotnom pravcu, nema nikakvu nadstrešnicu, niti uvučeni dio, kako bi djeca mogla da se sklone sa puta.

Njima to ništa ne smeta, željni igre, zadirkuju se i šale. Vole da provode vrijeme zajedno, veselo pričaju da su organizovano sa školom išli u kino, te da bi voljeli da idu opet. Ili u pozorište. A sladoled svakako ne bi odbili.

Kako stvari za sada stoje, naredne školske godine biće upisano dva prvaka više nego ove. To su u Donjim Kolima lijepe vijesti. Svi se nadaju da će se taj broj nastaviti povećavati, ali i da će se prije svega, učenicima obezbijediti adekvatan prevoz do škole.

Učiteljice Biljana Nedić i Dragana Grbić priželjkuju veći broj upisane djece u ovu školu, iako od 2017. godine rade u otežanim uslovima, u objektu Mjesne zajednice, jer prostorije u njemu nisu namjenski pravljene za đake, ali, kako kažu, i to je bolje nego u dotrajalom starom objektu.

“Objekat koji pripada školi je počeo da se renovira, zamijenjeni su prozori i krov, te je još ostalo da se urade zidovi i podovi, tako da se još uvijek nisu stekli da se u njega vratimo”, kaže Biljana.

Međutim, kaže ona, najveći problem je prevoz djece od kuće do škole. Roditelji, a i djeca, se snalaze kako ko može i umije.

“Sve su to dobra djeca i nisu zaslužila da se toliko pate. Od njih nikada nismo čuli da se žale ili da govore da ima je teško, ali nije lako gledati ih kako idu putem, bez trotoara, po kiši, snijegu, suncu, dva, tri kilometra, samo u jednom pravcu”, kaže Biljana.

Uprava škole je pokušavala i da sa prevoznicima dogovori da polaske autobusa prilagode potrebama učenika, ali to je, kaže Biljana, nemoguća misija.

“Autobusi voze na svakih sat, nekada čak i dva, jer se prilagođavaju radnicima koji putuju od sela do posla u gradu, teko da učenicima preostaje ili da satima čekaju bus, ili da idu pješke”, kaže Biljana.

Učiteljica Dragana smatra da bi ova područna škola imala i veći broj đaka, ukoliko bi se organizovao i produženi boravak u njoj, za djecu čiji roditelji rade.

“Određen broj učenika do petog razreda iz Donjih Kola pohađa centralnu školu u Šeheru, jer tamo ima produženi boravak, gdje djeca borave nakon škole, da ne bi bila sama u kući. Kada bi tu mogućnost imali ovdje, sigurno bismo imali i više djece”, rekla je Dragana.

Banjaluka.com